Prošle smo nedjelje u mojoj ulici radili samo Ahmed iz Lahorea i ja. Smireno me promatrao kako predvečer ulazim u njegovu kemijsku čistionicu, izvana donoseći decembarsku hladnoću i bujicu isprika zašto sam ponovno izgubila plavi papirić. Zastala sam ispred pulta i čekala zli komentar kakvog iz nekog razloga uvijek dobivam od Ahmeda iz kemijske čistionice, postolara u podrumu Harrodsa, zagrebačke kozmetičarke i londonske frizerke. Zato ispred ulaska u salone po navici pripremam šaku isprika. Nisam ranije došla na pramenove jer sam puno putovala. Čizme su u takvom stanju jer sam ih posudila nemarnoj prijateljici. I nemam plavi papirić jer mi je ostao u uredu, a ključevi od ureda su kod šefa koji je otputovao u Singapur.

Ahmed me je u nedjelju navečer ipak samo promatrao i rekao da izgledam umorno. Pa smo razgovarali o Europskoj uniji o kojoj nije imao mišljenje i pakistanskoj smjeni vlasti o kojoj je imao dvadeset-minutni monolog.” “Ne znam kamo ovo sve ide!”, rekao je Ahmed misleći na odbjeglog predsjednika Zardarija. “Ne znam kamo ovo sve ide!”, uzdahnula sam i ja, misleći na Cameronovo “ne” Europskoj uniji. Ahmed je odlučio počastiti me kemijskim čišćenjem bijele košulje kupljene prošloga proljeća u zračnoj luci Pisa. Bila je to lijepa gesta za nedjelju navečer koja je bila radna i okrutna za nas “brothers in worry”. Jer ne znamo kamo ovo sve ide. “Blagoslov je izvještavati o povijesnim događajima!”, čula sam Ahmeda kako govori za mnom.

Nisam mu stigla reći da je to rečenica koja mi je trebala da opravda podočnjake i trčanje po kiši i ispisanu Moleskine bilježnicu. Pronađeni smisao dana u  Oceana Dry Cleaning na Fulham Road. Jer, dvije su krajnosti u radnim novinarskim nedjeljama. Nakon velikih priča slijedi osjećaj praznine, onaj koji podsjeća da je jučerašnji zanos postao tek hrpa slova u zgužvanim novinama na podovima kućnih hodnika, spremnih za reciklažu. Današnji će projekt završiti na uredskim stolovima, kao kulisa turobnom ponedjeljku i prvoj uredskoj kavi u novome tjednu.

Samo nekoliko sati ranije spremno sam uskakala u povijesni spektakl, ronila njegovim dubinama, prepuštala mu se siluetama i pokušavala ga utkati u svoj život. Doista mi ovoga vikenda nije bilo jasno kako je itko mogao razmišljati i razgovarati o bilo čemu drugom nego o novonastalom odnosu Ujedinjenog Kraljevstva i Europske unije.

Možda nikada prije moja posuđena domovina nije u tolikoj mjeri bila otok sam za sebe. U Europi, a izvan nje. U središtu pozornosti kakvu ne želi, gledana prezirnim pogledima, ismijavana, prozivana.

To je vijest! Sve ostalo su podnaslovi.

Nije se tako činilo u hotelu Dorchester. Ispred sjajne zgrade uz Hyde Park već je čekala skupina fotografa i obožavatelja koji su čuli da su Daniel Craig i David Fincher “in the building”. U building sam trčala i ja, ulazeći na presicu minutu prije početka. “Bruxelles!”, rekla sam američkoj PR-ovki iz Sony Pictures na ulazu, kao čarobnu šifru koja opravdava sve pa i nedozvoljeno kašnjenje, a ona je odmahivala glavom, nemajući pojma o čemu govorim. Samo mi je viknula da je zabranjeno fotografiranje sa zvijezdama, nešto što sam zlurado prekršila uz upozorenje Fincheru: “Nemoj reći PR-ovki!”

Kasnije sam, prebirući po lončiću pečenih kobasica u lokalnom pubu, s Isabellom zaključivala nedjelju. Šutjele smo. Večer se činila ozbiljnom i okrutnom, naša konverzacija nemelodičnom, a lica prozirna. “Što će biti s Novom godinom?”, pitala me Isabella. “Ne znam kamo ovo sve ide!”, spremno sam odgovorila. Pa sam, uz gutljaj gustog Guinessa iznjela zaključke dana i crnu najavu sastanka u parlamentu. “Pripremi se na težak tjedan u Cityu!”, rekla sam svojoj prijateljici glasom špijunke koja dijeli upute. Ona me gledala pogledom kojim gleda Engleze kada nakon večere naruče cappuccino. Mislila je, dakako, na to gdje ćemo nas dvije slaviti Novu godinu. Njezin nezainteresirani pogled i hladan smjeh, iako nenamjeran, ipak okrutan, podsjetili su me na to da je moje  blagoslovljeno povijesno izvještavanje prijevremeno postao zgužvani novinski papir. Prije spavanja pripremila sam crvenu haljinu za Oceana Dry Cleaning. Ignoriram oznaku da se može prati i kod kuće, ručno. Za novi tjedan povijesnih vijesti potreban mi je susret s Ahmedom. Ovoga puta sačuvat ću plavi papirić.

Oglasi