Ako nešto bilježi uspjeh u danima bez uspjeha, to je britanska glazbena industrija. Po prvi puta nakon 25 godina prva tri mjesta na američkoj top listi najslušanijih zauzeli su Britanci.

Tome u čast prije dva tjedna u parlamentu je održana rasprava o ekonomskom trijumfu glazbe. Ministri i glazbeni agenti razmjenjivali su glazbena iskustva, potom nazdravili za večerom. Ipak je takav uspjeh, u danima bez uspjeha, vrijedan slavlja.

Pojavi se sladak osjećaj pobjede kojim se Britanci kite kada god naiđu na podatke o prevlasti nad zapadnim prekomorskim susjedima. Pristojan, nenametljiv. Naveden, ali nikako naglašen. Nema tu niti traga Schadenfreude ili ismijavanja – oni su rezervirani za Nijemce i Francuze.

Sjedinjene Američke Države, dovoljno daleke da budu misteriozne, dovoljno blizu da im se bude privržen.

I onda ta Unija, koja silom tjera desno kada Britanija uporno želi lijevo ili – u idealnom slučaju – držati se sredine. Pritom ne mislim na političke struje. Iako se i one posljednjih desetljeća poklapaju s geografskim položajem. Krenulo je nekako, ili barem postalo isuviše očito da se ne bi primijetilo, s Margaret Thatcher. Svoju kći vlasnik prodavaonice hrane, predratne verzije lokalnog supermarketa, odgojio je da čita, razmišlja, polemizira. U kućanstvu Thatcher djeca su svakoga tjedna morala pročitati barem dvije knjige, od koje jedna nije smjela biti fikcija. Pročitana slova i poticaj da razmišlja, radi i čita više od ostalih doveli su Margaret Thatcher na mjesto premijerke. Šamar za one koji tvrde da je odgoj irelevantan u priči o uspjehu. Priča o Maggy – koja je prezirala svoj nametnuti nadimak – priča je o preskakanju društvenih ljestvica u doba kada njihovo preskakanje nije bila opcija, u zemlji koja je po njima skrojena. Mrs Thatcher je bila neka nova torijevka. Svojim odrastanjem – ili kako to svrsishodno kažu Britanci – backgroundom – svjesno ili nesvjesno vukla je desne prema centru. Kao idol svojim nasljednicama Tonyu Blairu i Davidu Cameronu u političkom vrhu Kraljevstva nastavljen je niz. Tony Blair po svojim karakteristikama i – da, backroundu, trebao je biti torijevac, ipak je bio laburist, i to kakav, jedan od najpoznatijih,  osnivač New Labour, koji je pod isprikom Cool Britannie bio dostupan i onima s “priviledged backgrounds”.

David Cameron je, pak, dobri sin koji Maggie nikada nije imala  (s naglaskom na dobri). Napisala sam tu opasku prošloga Božića u Jutarnjem listu. Osjećajući grižnju savjesti zbog nekompromisne tvrdnje nekoga tko nije Britanac, nego samo promatrač s dopisničkom vizom – courtesy of Foreign Office – po povratku u London s Božićnog ladanja u obiteljskom domu u Zagrebu ručala sam s R., jednom od čelnih osoba New Laboura. Rekao je da izjava stoji baš kao i idoliziranje Maggy. Sjedili smo tako, R. i ja, u Ciprianiju i jeli precijenjenu paštu okruženi onima kojima je razmetanje novcima podnaslov života. Njegova ideja socijalne države laburista zvučala je isuviše kričavo izgovarana naglaskom usađenom u privatnim školama i životom u backgroundu samog vrha klasne top liste.

No, apsurdi nisu rijetkost u klasnoj Britaniji. Toliko ih je da su šarmantni, barem iz kuta anglofila. One ostale zgražavaju. Na svaku poteškoću Britanije likuju, svaki uspjeh pripisuju kolonijalizmu. Taj se pojam učestalo reda u mojoj komunikaciji s prijateljima, poznanicima i čitateljima iz domovine. Ne znam zašto ih toliko smeta kolonijalizam, kada smo, kao nacija, jedni od rijetkih koje nije zahvatio. No onda, mi volimo prošlost i veličanje njene uloge u sadašnjosti.

Zato asocijacija na United Kingdom ostaje kolonijalizam. Od dana dalekih kolonija do danas ipak se nije baš sve promijenilo.”Slabo mi je od ovog užasnog posla – od politike i Europe općenito. Jednoga dana otići ću s djecom u Australiju, a Europa će za mene biti daleka poput mjeseca.”, u pismu svojoj kćeri napisala je kraljica Victoria. U 19. stoljeću.

Margaret Thatcher zaključila je da rješenja svih problema Starog kontinenta dolaze iz zemalja engleskog govornog područja. U 20. stoljeću.

S vijestima iz eurozone antikontinentalni sentimenti postaju sve glasniji. U 21. stoljeću.

Iako politički desna, režući blagodati javnog sektora, Britanija diže kormilo kako bi se odmakla ulijevo – prema svojoj najuspješnijoj koloniji. Ona je poput kćeri. Unatoč razmiricama, ostaje joj privržena, njene uspjehe doživljava svojima, a kada ju pretekne, primjerice u glazbenoj top listi, nasmije se, onako kako se majka nasmije kada shvati da je još uvijek važna u životu svoga djeteta.

 

Oglasi