Europa je ujedinjenija nego ikad. Zvijezdice Unije zajednički trepere u Weltschmerzu.

Za news junkieje ovaj je tjedan bio osobito težak. Svaki novinski naslov izložen na policama britansko-pakistanskih prodavača novina donosio je prizvuk uzbune. Oluja dugova. Crni dani. Ponovljena recesija. Štednja. Rezovi. Štrajk. Riječi se redaju u knjigu haiku poezije naslova: Izgubljeno desetljeće.

Nakon prvih deset stranica činilo se suludim čitati ostatak novina. Čemu listati modne stranice, kada za modu uskoro nećemo imati novaca?! Čemu slušati savjete o uspješnim vezama kada one, baš kao niti stvaranje obitelji, nemaju smisla?!

Niti Olly, čini se, ne može se veseliti dolasku prinove kao što bi trebao. Dok njegova mlađahna supruga Japanka Yuriko s blaženim osmjehom pridržava svoj golemi trbuh, on, prebirući po salati od algi – zeleno – ružičastom misteriju od obroka po cijeni od tridesetpet funti – proklinje svijet u kojem živi. Olly je njemački hedge fund manager koji posljednjih pet godina živi u svađi s nadređenima, podređenima, partnerima, sustavom, Bank of England, Međunarodnim monetarnim fondom, sa svima koji misle da znaju nešto o novcu. “Nemate pojma što će se dogoditi!”, govori nam za večerom. U Oliverovom svijetu budućnosti nećemo moći podignuti novce s bankomata jer novca neće biti. Zato je sve što posjeduje pretvorio u zlato koje čeka bolje dane u švicarskom sefu. Nedostatak novca – bilo koje valute – samo je jedna točka na Oliverovom popisu. Ostatak nisam slušala jer sam se utopila u njegovom omiljenom obroku – black codu po cijeni od sedamdeset funti porcija. Gurmanima je teško ostati fokusiran na zahtjevne teme.

“Nikada nije bilo gore!”, nastavio je Olly po izlasku iz prepunog Nobua. Bila je nedjelja i pitala sam se zašto toliko ljudi izlazi nedjeljom. Možda i oni, kao i moj njemački prijatelj, misle da nam slijedi pakao.

Osim onima koji dane provode za Bloombergovim ekranima, teško je shvatiti što ovo sve znači. Baš kao što je danas teško razumijeti opsesiju online svijetom, novu dinamiku veza, promijenjeni svjetski poredak, teško je razumijeti i siromaštvo. U doba Dickensa bilo je jasnije; uprljani dječaci na londonskim ulicama bili su vidljivo gladni. Danas siromašni dječaci umjesto na ostatke hrane pogled upiru u svoje Blackberry messengere. Svijet postaje nejasno mjesto. Kao da je netko pritisnuo “blur” opciju koja bi možda mogla djelovati kreativno, ali neupitno stvara konfuziju.

George Osborne je za vrijeme ovotjednog obraćanja Parlamentu i javnosti bio brutalno iskren. Njegov Autumn Statement s pravom nosi naziv jesenski. Pun je spomena oluje i mraka, ne postoji način da ga, unatoč lijepom vremenu, zamijenimo za proljetni. Od laburista i njima naklonjenih medija Osborne je, očekivano, zatrpan kritikama, bogati torijevci ga smatraju realističnim, a neopredijeljene žene muževnim. “Kućni budžeti smanjiti će se za 2,3%!” – rekao je ministar financija okrutnu istinu i pogledom zatražio da zadrhtimo. Pogledala sam oko sebe. Neki su odmahivali glavom. Pogotovo štrajkaši javnog sektora idućega dana. Zamrznut će im plaće! Nema rasta! Nema više darežljivih mirovina! Kataklizma.

Isabella je zabrinuta. “Možemo li molim te ne razgovarati o poslu?”, pita me, pošto izlazi iz banke. Samo kratko komentira da će je možda deportirati u Italiju jer Britanci si više neće moći priuštiti strance. Pita Simona bi li ju oženio da stane na kraj egzistencijalnim brigama. Dvadeset godina stariji Simon izgleda oduševljeno. Idući dan šalje mi poruku je li ona ozbiljno mislila. No, Isabella nije sa mnom pa ne mogu provjeriti. U Eurostaru je, na putu za Pariz. Ima date. Za tu priliku kupila je Yves Saint Laurent torbicu i Herve Leger haljinu. Ukupno četiri (hrvatske) prosječne plaće. Možda se odjeća u kojoj izgleda zanosno ubraja u investiciju. Ili koristi vrijeme u kojem je još moguće podignuti keš s bankomata – za hranu, YSL, vlakove, dateove i glamurozne haljine.

A ja…ja šutim. Samo sebi priznajem da mi ne zvuči da 2,3 % manje novca u kućanstvu može uništiti pojam doma. I ne vidim da je zemlja u oluji očaja. Nazovite me slijepom. Jedan novinar Financial Timesa pozvao se na doba parlamentarnih izbora 1997. kada je cijela Cool Britannia s Tonyem Blairom na čelu pjevala “Things can only get better”. Stvari danas mogu biti samo gore, komentirao je. “No, things can only get better!”, upada mi u riječ Yuriko pošto citiram crne prognoze FT-a za večerom, kako bih barem malo pridonjela konverzaciji. Svi pogledi odjednom su upereni u nju. Šutnja. Ove godine Yuriko je izgubila dio obitelji u tsunamiju. Izgubila je i roditeljski dom. I školu. Sve uspomene su nestale, rekla mi je ranije, smirenim glasom. Gledam njeno lice, okruglo i blago ružičasto, pogleda uperenog u trbuh. Roditelji su nedavno sagradili novu kuću. Uskoro dolaze iz Japana kako bi joj pomogli oko bebe. Još samo mjesec dana, govori. Things can only get better.

Oglasi