“Kako to misliš nemamo struje?!”, viče Dana tek što se vratila s posla. Zaprepašteni ton glasa moje cimerice nasmijava me. “Smiri se Dana, imamo svijeće, večerat ćemo vani, a mailovi ti ionako dolaze na telefon. Voda je hladna, vrlo važno – izdržat ćemo do sutra. Kvarljivu hranu sam naslonila uz prozor. I –  izvukla sam sve deke ako nam bude hladno.”, spremno odgovaram. Dana ignorira moja Indiana Jones uputstva.  Zove conciergea, majstora, agenta, vlasnika, vjerojatno i Foreign Office kako bi se požalila na tretiranje imigranata u Britaniji. Večer bez struje?! Ne prihvaća. Dana je neobičan mix Arapkinje i Nizozemke odrasle u Americi. Po svim mjerilima ima pravo biti razmažena.

Za razliku od mene.

Nema struje jer nešto rade i ne zna se kada će dovršiti. Nema vode jer je majstor zeznuo, popravit će kad stigne. Isprike moga djetinjstva. Prizor mame koja vadi tanke bijele svijeće i deku, a ja se uzbuđeno stisnem uz tatu kao da je izvanredno stanje. Dolazak struje uvijek mi se činio isuviše brz i grub. Zbog njega više ne bih bila u središtu pažnje –  dolaskom struje tata bi palio televizor, a mama kuhala večeru. Za jedince izvanredna su stanja igrokaz u kojem igraju glavnu ulogu malih izviđača.

Ne razumijem kako si mogla čitav dan izdržati bez struje, kasnije mi govori Dana. Prilagodljivost – osobina potrebna za preživljavanje, govorim joj, ali ne nailazim na odobravanje. Jer prilagodljivost je u njenim očima osobina navikla na isprike, imuna na zahtijevanje.

Bilo bi licemjerno reći da me prilagodljivosti naučilo odrastanje u socijalizmu ili ratne godine. Moj doticaj sa socijalizmom kasnih osamdesetih bile su tek prazne police s igračkama u supermarketu na Zvijezdi, ali u usporedbi s policama u Beču, u kojem sam živjela, ograničeni izbor (lopta, flomasteri, Čovječe ne ljuti se, bojanka) činio mi se egzotičnim. Manje opcija, više radosti. “Preživjela sam rat, preživjet ću i ovo.”, govorila bi moja prijateljica Jasna usred svake nevolje – kada bi se posvađala sa šefom ili joj nova simpatija ne bi uzvratila poziv. Ali, Jasna, koja je svaki dan ratnih godina provela u Sarajevu, za to ima puno pravo. Moja ratna iskustva toliko su beznačajna, da bih trebala biti iskusni  političar da ih koristim u svoju obranu.

Prilagodljivost  valjda dolazi s geografskim koordinatama. Učili su me, tako, da je normalno da političari kradu, da su ulice prljave, a parkovi puni tragova ljubimaca nemarnih vlasnika, učili su me da je u redu što je prodavačica neljubazna “kada jadna cijeli dan radi na kasi” i što taksist puši u autu. Uvjeravali su me da neke pravila ne vrijede za svakoga i da nema smisla tužiti jer sudovi ne funkcioniraju. I da je u redu da se na večini fakulteta ništa ne nauči, jer to je to jednostavno tako i da nema veze što ministar turizma nikada nije spavao u hotelu. Prihvatljivo  je da se psuje na televiziji, da se radna mjesta dobivaju preko veze, da mediokriteti oduzimaju pozornost izvrsnima. Prilagodi se. To je jednostavno tako.

Majstor Sean pjevušeći prebire po alatu osvjetljenom snopom svjetlosti svijeće. “Here, love!”, tepa mi gospodin. Isti tren dobivamo struju. Bojler se glasa, voda je topla, televizija upaljena, internet radi.

Ispričavam se majstoru Seanu što je zbog Danine histerije morao izvan radnog vremena doći u naš stan. Gleda me s čuđenjem. “To mi je posao!”, govori. Ipak, osjećam se krivom pa mu nudim čaj i kekse. Govori da ne želi “potrošiti žeđ na čaj” i odlazi u obližnji pub na pivu.

Ostajem sama u osvjetljenom dnevnom boravku. Moja zaliha svijeća i deka  u novom kontekstu odjednom postaje smiješna. Hvatam se hrpe novina, vikend izdanja koja čuvaju police dok ne naiđu nova. Među izgužvanim stranicama pronalazim podatak da je 83% Muslimana “proud to be British”. Znatno više od nativnih Engleza, Velšana, Škota i sjevernih Iraca. Među nativnim sociolozima uzbuna – tragaju za razlogom zašto je to tako. Zašto je netko preoteo ljubav i ponos prema njihovoj domovini?!

Poželim im reći da se radi o prilagodljivosti. Imigranti s istoka slave što su je se riješili, uporne prilagodljivosti. Zamjenili su je onom vrstom koja od njih očekuje da budu pristojni, da stoje u redu, kažu hvala i osmjehnu se prolazniku. Ona ih čini boljim ljudima. Zato te večeri, u toploj osvjetljenoj sobi, uz svijeće koje neće biti upaljene i deke koje neće biti rastvorene odlučujem – nametnuta prilagodljivost više mi nije potrebna, skidam je sa sebe, kao što skidam iznošeni zimski kaput u proljeće. Zahtijevati, ne prihvaćati, možda je to tajna grandioznih civilizacija. Jer prilagodljivost je osobina navikla na isprike, imuna na zahtijevanje.

Oglasi