London je dosadan, govorim uredniku. Svijet je dosadan, on odgovara. Jer kvaliteta života ljudi iz medija mjeri se isključivo potezima pera. Točnije, zveckanjem tipkovnice.

Ipak, kako to biva u svijetu onih kojima je radno mjesto stvaranje, praćenje i širenje vijesti, svijet je dosadan bio samo nekoliko sati, jer tek što sam se odmakla od ekrana, na isto me je mjesto, ispred bijele svjetlosti bijelog laptopa dovukla vijest da je Saif al-Islam Gaddafi uhapšen. Njegova slika blatnog lica pratila me – i iz neobjašnjivog razloga uznemiravala – satima. Prošlo je tek nešto više od godine dana od kada sam susrela jednog drugačijeg Saifa. Bilo je londonsko proljeće, jedan od onih dana kada cijeli grad slavi sunce i subotu. Na jednoj od malobrojnih gradskih terasa sjedila sam s Jessejem i lica usmjerenog ka suncu jela Bouillabaisse. Ispred nas nečujno se dokotrljao bijeli Rolls Royce. “The Arabs are back in town!”, cinično je komentirao Jesse. Saif je stajao ispred nas u tamnim trapericama i nekoj skupoj majici koja je, unatoč ispranim bojama i nastojanju da izgleda manje skupo, i dalje izgledala skupo. Čavrljao je sa skupinom  prijateljica sjajnih kosa. Odzvanjali su smijehom, na čas djelujući fokusirano, vjerojatno usred planiranja kakvog izleta u južnu Francusku. Svijet je odlično mjesto ako imaš prijatelje diktatore, pomislila sam tada.

Srela sam ga sat vremena kasnije, Saifa al-Islama Gaddafija, na terasi slastičarnice u Harrodsu dok je s prijateljem pio čaj. Pogledom mi je dao do znanja da me prepoznaje s ranije spomenute terase. Što je isključivo  subjektivni zaključak, jer malo je vjerojatno da bi Saif al-Islam Gaddafi gubio vrijeme na prepoznavanje prolaznica. Ali, upamtila sam taj pogled. Pogled koji nosi naslov: Svijet je moj s italic podnaslovom: U slučaju da nešto nije, postat će, jednim telefonskim pozivom.

Na stranicama Timesa danas  izostaje pogled koji pamtim. Tek prašnjavo lice tamnoputog putnika. Iscrpljeni beduin.

U Londonu je zavladala panika. Jer previše je onih kojima je godilo poznanstvo sa Saifom. Odzvanjaju velika imena (Tony Blair), velike institucije (London School of Economics), veliki simboli (Buckingham Palace). Sve ih je osvojio, diktatorov sin. Odazivali su se na njegove pozive, upućivali mu svoje. Izredalo se samo nekoliko godišnjih doba od dana kada je učestaslo i odvažno koračao kraljevskim palačama. S pogledom nadmoći i šarmom istoka bio je prijatelj. Svijet je bio odlično mjesto ako imaš prijatelja diktatora, možda su krišom pomišljali.  S novim nametnutim licem pustinjskog čovjeka postao je neprijatelj. Mnogima je zastao dah. Jer štošta bi mogao podijeliti sa svijetom, sada kada više nema razloga šutjeti.  Svijet odjednom više nije tako dobro mjesto ako ti je prijatelj diktator.

Zato se London hvata za ono u čemu je najbolji: tradicija. U preuređenoj sali hotela Savoy, dame se zanosno osvrću u novim haljinama, muškarci se drže poput vitezova u besprijekornim odijelima. Wimbledon Ball tek što nije počeo. Klasična glazba odjekuje tirkizno-zlatnim salonom, lepršavi se materijali haljina vuku mramornim stepenicama. London više nije dosadan, pomislila sam prolazeći između stolova prepunih lijepih ljudi. Teniski insajderi međusobno su se prepoznavali, pozdravljali, nazdravljali. Uz odjek kurtoaznih osmjeha postajala sam cinična. Možda jer su me pekle smokey eyes i umarali koraci zapetljani u materijal goleme haljine. Između lošeg humora voditelja aukcije i šljokicastih pogleda dama svijet mi se činio licemjernim mjestom. Prije samo godinu dana na ovom bi balu vjerojatno bio Saif al-Islam Gaddafi. U doba, kada je svijet bio dobro mjesto ako ti je prijatelj diktator.

Shvatila sam tada, pod art deco lusterima Savoya zašto me uznemirilo Saifovo blatno lice.Upravo je stravično koliko veličine mogu nisko pasti. Ali, događaj je bio sportski i teniske zvijezde, bivše i sadašnje, smireno su promatrale svijet oko sebe. Uloga diktatora se mijenja, oni ostaju. Svijet će uvijek biti odlično mjesto ako u njemu rasteš korak po korak. U toj veličanstvenoj sali izbrisala sam sliku palog Saifa, s glavnim jelom nestao je i cinizam. Svijet sporta nas mnogočemu može naučiti o svijetu. “U životu, kao ni u sportu, shortcuts don’t work – prečice ne uspjevaju”, nedavno je, u intervjuu za Globus, komentirao jedan bivši veliki sportaš, Imran Khan. U svijetu koji, nekako s (arapskog) proljeća prestaje biti dobro mjesto ako ti je prijatelj diktator, možda je vrijeme ne zanositi se prečicama. They just don’t work.

 

 

Oglasi