Jedan je datum obilježio dva gubitka: izgubila sam dom, izgubila sam identitet.

U redu, dramatiziram, no polažem na to puno genetsko pravo. Dramatizira i moja mama, dramatizirala je prabaka i najmanju neugodnost veličala u visine vrhunskog skandala, dramatiziraju mnogi iz moga rodnog grada, moja susjeda Katarina koja se snebiva svaki puta kada ulicu zatvore policajci zbog posjeta nekih inozemnih veličina. Gospođu Katarinu to strašnu uzrujava. Ne može se proći autom i nigdje se ne stigne, veli, iako ona nema auto i, kao umirovljenica, baš i nema kamo stići. Ali, pozitivno je dramatična kada me vidi da žurim na jedan od dvadeset sastanaka koje dogovorim tijekom kratkog posjeta Zagrebu. “Gospodična Ana, baš ste mi nekak če-če!”, viče za mnom.

Dramu i afektiranje na stranu,  gubitci su obilježili ovaj tjedan. Dom me odbacio kao da sam strano tijelo. Odmakao se od mene jer mi želi poručiti da više nisam njegov dio. Zagreb sliježe ramenima kada ga pozdravljam penjući se uz Radićevu, kada mu dajem kompliment ispred HNK samo me hladno gleda, a kada ga mirišim na brežuljcima Dubravkinog puta zasljepljuje me maglom. Odlučila si se za novi dom. Tvoj odabir. Pitala sam se u kojem će obliku doći taj trenutak – kada ću se osjećati kao posjetioc, a London koji govori jezikom drugačijim od onoga na koji su mi pjevane uspavanke, predstavljati moje utočište. Kroz prozor promatram pogled koji me pratio kroz odrastanje i potajno se veselim trenutku kada ću kofer pun londonske odjeće istresti na londonski krevet i sklupčati se uz londonski jastuk. Samo potrepštine iz djetinjstva, Cedevita i Bajadere, uz koju jabuku koju mama krišom ubaci u torbu, podsjetit će me na moj bivši dom, kao što neka melodija ili parfem podsjećaju na nekog bivšeg dečka. Kako se to dogodilo, bez najave, bez pisma opomene? Prvi znak za uzbunu odjeknuo je već ljetos, ali ja sam ga, omamljena mirisom mora i ružmarina, zaboravila zamijetiti. Ovoga sam ljeta, naime, u London odnjela deset predstavnica kućne biblioteke. Mama me upozoravala da sam bedasta što nosim “te teške knjige”, ali i ona je, čini se, namjerno ili nenamjerno, preskočila znakovitost mog prenošenja korica na Otok. Otišla sam da se ne vratim. Svoje police gradim tamo.

Nije niti čudno da se Zagreb naljutio. Jer zna što mi znače police i te naslovnice Marije Jurić Zagorke i prvo izdanje Ujevića.

Tako sam jednog poslijepodneva ovoga tjedna naivno pružala ruku Zagrebu, a on nije uzvraćao, baš kao jedan iranski diplomata koji je odbijao rukovanje sa ženama uz komentar “Sorry, I have my reservations.” Ovoga puta nema to veze s time što sam žena. Voli Zagreb žene, jer je muškarac, baš kao što je Geneva pristojna dama, a Barcelona vatrena brineta. Zagreb je ugodan mladić, ali principijelan, uvredljiv, živi na staroj slavi iz vremena kad je bio plemić, danas, kada titule više ništa ne znače. Istoga dana, netko ili – radje vjerujem – nešto provalilo je u moj e-mail. Čitavog se dana netko koristio mojim imenom, koristeći klasičnu lošu priču, tražeći novac – nasjedali su neki stariji od pedeset i nazivali me usplahirenim glasom. Izbrisao mi je stare poruke, narugao se svemu što sam u svojem mailboxu gradila godinama. Nisu to tajne, ali su mozaici moje povijesti. “Ukrali su mi identitet!”, cvilila sam i ponavljala u sebi da ne smijem biti jedna od onih sablasno vezanih za virtualni svijet. Ali, teško je ne provjeriti e-mail punih 48 sati. Kao da se jedan paralelni svijet događa tamo negdje, svijet nedostupan meni, a radi se isključivo o meni. “Ostala sam bez identiteta!”, komentirala sam poznaniku, uz uvećanu dozu drame usred prekasno ispijene kave. “Tvoj identitet mnogo je više od toga!”, rekao je niti ne znajući da je govorio svim dijelovima mene, onima koji su tu, onim izgubljenim, onima na koje se Zagreb ljuti i koje je London preoteo.

Sa saznanjem cjelovitosti mog identiteta polako se vraćam u svoj (londonski) dom. Onaj zagrebački ostaje u magli. Još se duri. Ali, dok ga promatram iz zraka, namiguje mi kroz jedva vidljivu mrlju sunca. “Vrati se, navrati katkad. Samo malo dramatiziram!” I ja mu se osmjehnem, jer ima jednaka prava na dramu kao i ja, Zagreb, moj plemić, uvredljivi zanesenjak.

 

Oglasi