U jednom magazinu za djevojčice koje žele biti žene, francuskoj verziji ‘teena, između savjeta o tome kako izgledati pet godina starije (!) i intervjua s Justinom Bieberom (!!), pronalazim pismo jednog šesnaestogodišnjaka iz Lyona. “Cure, zašto očekujete da mi budemo muškarci, kada vam nismo potrebni i jasno je da vi možete sve same?”, pita mudri Frenchie. Istina, iz Nice u Cannes putujem kako bih razmišljala o malo drugačijim problemima koji more svijet. Ali, ovo je jedina publikacija u vlaku pa joj se posvećujem s interesom i ostaje mi u sjećanju dječak iz Lyona koji ne vidi razlog da izraste u muškarca u svijetu u kojem više nema žena.

Tek što vlak staje u gradu u kojem se  okupio čitav jedan mini mundus kako bi pokrpali Europu i presložili svijet, shvaćam da je Cannes, za potrebe G20 summita, prestao biti Cannes. Ovo mora da je važno – pomislio je duh grada, inače nenavikao na ozbiljna lica, kruta power-suit odijela i žene bez šminke. Pa je naručio kišu, galone kiše, koja nije prestajala padati tijekom mojih 62 sata boravka na Azurnoj obali. Ulice su evakuirane, pristup je dozvoljen samo a) novinarima sa žutim bedževima, b)delegatima s plavim bedževima, c) lokalnim stanovništvom koje živi unutar Zabranjenog grada (bijeli bedževi). Kao pokusna vojska prolazili smo jedni uz druge, gledajući u lokve trotoara kako bismo izbjegli pitanja i pogled na zatvorene haute-couture izloge.

U festivalskoj palači zbivao se svijet. Globalni uzorak od 8500 ljudi – toliko je netko izbrojao novinara i delegata – na katovima Palais des festivals disalo je jednim plućima. Tijekom praznog hoda tipkalo se i raspravljalo, kada je odzvonilo vrijeme za ručak jelo se i popilo čašu crnog vina, kada je najavljena presica potrčalo se, u jatu, ka sali 2 prvi kat i tiho disalo da se ne propusti dolazak Obame. Slušalo se predsjednike istovremeno preskačući, zaokružujući, podcrtavajući – vješti mentalni editing. Potom se salu napuštalo uz žamor i vratilo tipkanju. Cijeli jedan svijet, vrlo ozbiljan svijet. “Najveći je problem ljudi što se shvaćaju isuviše ozbiljnima.”, rekao mi je jedan vrlo ugledni (ozbiljni) poslovni čovjek tijekom nedavnog intervjua. Doista, gledam ta lica koja ne dopuštaju razmjenu pogleda, a kamoli šale. Moj komentar o vremenu (koji u Londonu uvijek pali) u festivalskoj palači doživljava šamar. “Nismo ovdje zbog vremena!”, govori mi smrknuta gospođa novinarka. Nismo. Zato sam marljivo u press podrumu zaokružila sve točke G20 i poslala uredniku i prije deadlinea. Nastavila sam pisati i istraživati, jer napustiti podrum prije osam navečer činilo se grešnim činom. Ozbiljni ljudi, u ozbiljnom svijetu.

Potom, nedovoljno ozbiljna ja, ukrcala sam se u autobus s francuskim novinarima koji su pratili Sarkozya. Naravno da nisam jedna od njih, ali pada kiša, a u autobusu ima mjesta, rekao je jedan manje ozbiljan gospodin svojoj ozbiljnoj kolegici. Ona se smrknula i sjela tri sjedala dalje. U autobusu ozbiljna tišina ozbiljnih ljudi. Postaje još ozbiljnija kada nas zaustavlja policija; cesta je zatvorena i moj će se hotel morati zaobići, govori vozač iz Marseillesa. Neozbiljni novinar zaustavlja autobus, izlazi na kansku kišu i pregovara s policajcima. Vraća se nakon deset minuta i govori – prolazi! Nazvao je, neozbiljni, nasmiješeni novinar, šefa osiguranja Sarkozya koji je naredio policiji da nas pusti. Autobus me ostavlja pred hotelom. “Merci monsieur!”, govorim svome heroju. Gleda me pogledom pobjede. Nikada ga više neću vidjeti, najneozbiljnijeg novinara summita, ali nije niti potrebno. Usred hladnih sati razmjenili smo poklone; tih petnaest minuta on je po definiciji bio muškarac , a meni se baš svidjelo biti bespomoćna žena koja ne može sve sama.

Na brzinu mu pogledam žuti bedž. Neozbiljni je novinar vrlo ozbiljan urednik, možda najozbiljniji u Francuskoj. Zato nema problem s time biti neozbiljan i – biti muškarac.

Oglasi