Filmski festivali su kao prve ljubavi. Niti jedan ne donosi uzbuđenje prvog. Početkom tjedna, na crvenom tepihu Leicester Squarea, oprezno sam koračala pod bakljama koje su imale zadatak oživiti sjećanje na elizabetanski London i skrivala pogled od škljocanja aparata s efektom glamurozne kiše Hollywooda. Dobro je da postoje crveni tepisi i da njima možemo prolaziti i mi – ticket holders. Jer dok su objektivi hvatali Rhysa Ifansa okrznuli su i mene pa sam koračala uspravnije, dio mene vjerujući da je čitav show tu samo zbog mene.

Kako su filmski festivali kao prve ljubavi pa svaki idući podsjeti na vrijednost prvog, oživjelo je te večeri uzbuđenje mog prvog festivala. Tada nije bilo crvenog tepiha jer Jasna, moja sarajevska prijateljica, zaboravila je kupiti karte. Bilo je to prije osam godina, tek smo izlazile iz teen godina i u prekratkim haljinama i nevješto nakovrčanih uvojaka stajale pred Domom Armije. Tatin prijatelj producent obećao nam je ulaz na zatvoreni VIP party  (obećajem, tada nije zvučalo toliko otrcano). Kada smo uspješno prošle ulaz u svijet Sarajevo Film Festivala obujam uzbuđenja je bujao u nedogled. Stubište se činilo kao ulaz u zabranjeni raj, a međusobno stiskanje ruku govorilo je umjesto nas. Još kada nam je prišao najzgodniji producent Balkana, htjele smo iskočiti iz H&M haljina koje sam nam donjela iz Graza. “Ti si glumica?”, pitao je Jasnu najzgodniji producent Balkana, a ona će, odvažno: “Ja sam medicinska sestra u Novoj Bolnici.” Te se večeri nije rodila romansa. Najzgodnijem producentu Balkana nije,  na sreću,  trebala bolnica, a Jasni nije trebala uloga.

Prošlo je gotovo čitavo desetljeće. Jasna je pronašla nekoga kome nije trebala bolnica, ali mu treba ona, a ja u londonskoj verziji Doma Armije, u Mayfair Hotelu trebam najbolji Mojito u gradu. Umjesto balkanskog producenta prilazi mi Rhys Ifans kojeg sam sat vremena ranije gledala kako na velikom ekranu stvara najljepše rečenice koje je svijet ikad vidio, a koje će biti prisiljen ostaviti pod imenom nekog beznačajnog, neotesanog glumca, Williama Shakespearea. Više je dokaza koji idu u prilog scenariju Anonymousa, nego protiv, govori mi velški glumac, a ja ne želim slušati o toj prevari stoljeća, tisućljeća, možda najvećoj prevari u povijesti. Jer, ako je Shakespeare, kako govore vješti tabloidi Fakespeare, što je još krivo u našoj povijesti na koju se oslanjamo predano, komotno?!

Povijest je jedino stabilno u našim životima. Sve što dolazi, neizvjesno je. Vremena koja slijede su unisex, netko je neki dan komentirao i to me saznanje neobično uznemirilo. Možda zato što svakodnevno svjedočim unisex Londonu. Ako svijet postane unisex, Istok kapitalistički, a Zapad bez izbora, hoćemo li jednako mirisati, jednako se ponašati, jednako živjeti, jednako osjećati? Možda je to najveći eksperiment u povijesti.

Probudila me kiša i prije nego što me uspjela zaskočiti tugaljivost otišla sam u Globe. Misija dana: uhvatiti, dohvatiti, dotaknuti, osjetiti povijest. No, malo je povijesti ostalo u Cityu koji jest povijest Londona. Turisti su gramzivi, guraju se laktovima jer nisu naučili divnu formulaciju queueinga koju su Britanci doveli do savršenstva. Formula je jasna, iako mi je trebalo 24 mjeseca da je usvojim – stani u red i čekaj. Usput se možeš nekome nasmijati, podijeliti komentar o vremenu ili planovima za vikend – i čekati. Doći će red i na tebe. Ipak, ispred Tatea nepravilne skupine od kojih se lokalno stanovništvo sigurno naježi, ali ne komentiraju, jer turisti su dobri za ekonomiju. Još je manje povijesti u Globeu. Replika je savršena, ali atmosferičnost i energiju prošlosti nije moguće replicirati. Vratila sam se kiši i tugaljivosti i ekranu laptopa koji mi se rugao jer sam, tražeći povijest, prekoračila urednički rok.

Ne znam što sam očekivala. Previše je stoljeća prošlo od Shakespeara i jedan razorni požar i njemačko bombardiranje zbog kojeg je London gorio. Možda je zato intelektualnoj eliti Britanije posebno teško palo što je redatelj filma koji prlja ime najsjajnije zvijezde Britanije Njemac.

Možda sam povijest tražila na krivom mjestu. Ostavština stabilne povijesti nije u replikama povijesnog dijela grada. Ona je možda življa nego što se čini, vješto ušivena u te elokventne  intelektualce koji danas posebno glasno hvale Shakespearea. Živa je u besprijekornom queueingu … Dovoljno podrugljiva, tvrdoglava i slavna da poništi eksperiment unisex budućnosti.

 

P.S. Anti-stratfordovci koji tvrde da William Shakespeare iz Stratford-upon-Avona nije napisao djela koja mu se pripisuju za takvu tvrdnju nemaju niti jedan jedini dokaz.

Oglasi