Kako je dan započeo, tako je i završio – s nostalgijom. Prije izlaska iz kuće, slušajući o preostalim krvavim detaljima obračuna s Gadafijem, kitila sam se Aromatic Elixirom. Ne zato što sam imala perverznu želju mirisati isuviše intenzivno, kričavo i staromodno, nego zato što je to parfem koji koristi moja omiljena novinarka Barbara Walters. Otkrio mi je to moj prijatelj Zoran, uz Romana Bolkovića vjerojatno najveći poznavaoc parfema u Hrvatskoj. Od tada uvijek imam mali tester Aromatic Elixira za kojim posežem u trenucima usamljenosti i nesigurnosti, onima koji obeshrabruju i straše. Omotala sam se, tako, mirisom gospođe Walters, kao naslijeđenom dekom, punom rupa i mrlja, ali s magičnim moćima da utješi i ta moja dječja gesta trebala me vratiti u neko prošlo doba. Znam i koje, doba u kojem sam, na križanju puteva djevojčice i mlade žene, tijekom prekooceanskog leta s roditeljima, čitala autobiografiju Barbare Walters. “Mama, ja želim biti novinarka!”, rekla sam, a mama je kroz polusan promrljala super, jer prije toga sam željela biti glumica i režiserka i PR-ovka i spisateljica. Danas, jureći za intervjuom koji nikako da se dogodi i pišući drugi koji nikako da se napiše, potreban mi je mirisni zagrljaj gospođe Walters. Nepotrebno je reći da gospođa Walters ne zna da me grli, štoviše, ne zna ni da postojim. Ali, miris koji dijelimo vraća me u neko doba kada se sve tek trebalo dogoditi.

Čudna je stvar, ta nostalgija. Često lažno okićena, rijetko temeljena na činjenicama, puna izvrnutih podataka temeljenih na našim željama, mašti i uljepšenom sjećanju.

Žureći prema stanici podzemne, srela sam poznati pogled nostalgije. Lice gospođe Jadranke bilo je prikovano za izlog restorana kojeg vodi sa suprugom, poznatim kuharom. I da ne poznajem to lice, zastala bih, jer u gradu koji je u vječitom pokretu, prizor gledanja kroz prozor privlači pažnju. “Ne mogu izdržati, moram u Zagreb!”, rekla mi je gospođa Jadranka, molećivim glasom djevojčice koju su roditelji poslali u ljetnu školu. Osim što je ova majka troje odrasle djece Zagreb napustila prije više od četiri desetljeća. Pitam je za razlog, a ona će, nakon nepovezanog slaganja poeme o lišću i jeseni: “Želim jesti kestene!”
Kulisa je njezinu želju činila smiješnom. Jer iza gospođe Jadranke u ručku su uživali neki od najizbrljivijih gurmana Londona. A ona je željela kestene.

Jer kesteni su zagrebačka jesen, kišne večeri i kesten pire, mokro lišće pod novim čizmama i mirisne šetnje po Dubravkinom putu. Nabrojala je još štošta, ali nisam joj imala srca reći da “plac na Kvatriću” više nije plac nego mramorni mauzolej koji kao da se ruga svemu što Zagreb jest i da Pčelarska centrala u Gajevoj to više nije, već godinama, desetljećima. I da kis-di-hand ne govori više nitko, osim možda Bandića, ali to ne može zvučati ispravno. Jer čudna je stvar, ta nostalgija. Rijetko temeljena na činjenicama, kičasta i preuveličana, uvijek između pomno odabranih redaka…

Stigla sam kući te večeri i zatvorila se u stan, na laptopu potražila neke pjesme koje odzvanjaju sjećanjem na Zvečku. Iako je moja jedina povezanost sa Zvečkom da sam kao petogodišnja djevojčica odlazila tamo s mamom po kore za kremšnite. Dan je bio pun krivih smjerova koje može ispraviti samo dom. Nazvala sam mamu, ali razgovor preko Skypea ne može zamijeniti tek skuhanu juhu od bundeve i uvijek iznova neispunjeno obećanje da će mi napraviti kremšnite.
Da otjeram dan, rano sam se spremila u krevet. Spuštajući zavjese, ugledala sam po prvi puta – lanternu. Točno ispred kuće, londonsku verziju one koja stoji pred roditeljskim domom na Gornjem gradu. Namignula mi je svojim prigušenim svjetlom londonska gospođa lanterna i otjerala sve mrlje dana. Zaspala sam nasmiješena, čuvana svojim osobnim čuvarima nostalgije.

Oglasi