Postoji li alergija na kliše? Kako samo loše zvuče fraze koje su već viđene, već pročitane, toliko izlizane da ne ostavljaju nikakvog traga u svijesti i sjećanju, već skliznu, poput loše reklame ili prolaznika praznog pogleda. Izbjegavajte poštapalice, govorili su nam profesori – novinari s desetljećima iskustva pisanja ili govorenja pred kamerama. Svaki esej i članak s već viđenim izrazima vraćali su mi ispunjen crvenom bojom – prekriženi redovi i naslagane rečenice pune uvrede, jer iako su akademski djelatnici, još uvijek su novinari pa ne mogu, a da ne kažu: “This is crap!” ili “Zaspao sam dok sam čitao!” Tih nekoliko koraka od ulaza u viktorijansku zgradu odjela za novinarstvo do ladice s ispravljenim esejima uvijek su bili ispunjeni kucanjem srca kojeg sam mogla čuti kroz kaput. I onda, crvenilo. Nije bilo potrebno niti pročitati komentar da znam poruku: “This is crap!” Potom moje suzne oči. Ali, suza je bilo sve manje, nekako usporedo s time kako sam počela izbacivati već viđeno pod krinkom pameti.

Jer pamet ne kopira. Ili samo malo, koliko je dozvoljeno da ne bude vidljivo. U Londonu sam se toliko naučila na izostanak klišea da sam dobila alergiju ili, kako bi moderni medicinari rekli, “intoleranciju” prema svemu što je produkt ponavljanja. Oduvijek sam to, barem u tragovima, imala u sebi. Kada bi mi netko u gimnaziji rekao da mu je najbolji pisac Paulo Coehlo, gubila bih interes za razgovorom. Kada bi nekome najdraža knjiga bila ona koja je hit godine, smatrala bih ga nedoraslim. Nevolja je u tome što je više onih kojima je omiljeni pisac Coehlo nego, primjerice Ayn Rand ili – još bolje – netko za koga nikada nisam čula.

Isabella tvrdi da moram poraditi na svojoj pažnji. Kaže da ju toliko brzo gubim sa sugovornicima, da nju stavljam u neugodnu situaciju. Nevolja je u tome što u gradu koji je svojevrsni klaster najzanimljivijih, najkreativnijih, najobrazovanijih naj-sve ljudi na svijetu, postoji toliko onih čije su rečenice, nepotrebno je reći, oslobođene svakog klišea i zrele da budu svrstane u kakav udžbenik, da svi oni koji nižu toliko predvidive odlomke postaju nepotrebni u londonskoj svakodnevnici. Primjerice, bankari, kojima je nizanje nula poremetilo svaki smisao za razgovor. Ili glumice koje srećem na press junketima u suitevima kojekakvih zvučnih hotela na Mayfairu, a koje su uvijek “inspirirane”, ali umorne “zbog najtežeg posla na svijetu”. Ne, darling, poželim joj reći, teško je raditi u rudniku ili čistiti zahode u Dubaiu, kada samo jednom u nekoliko godina možeš otići u Indoneziju kako bi poljubila dijete koje odgaja tvoja majka, teško je biti vojnik i kuhar u kineskom restoranu… Ipak, samo šutim i pravim se da pišem znajući da ću se morati osloniti na press materijal koji je sastavio netko pismeniji od Emme Stone.

Ipak, u mojem ignoriranju prosječnoga, skoro sam zaboravila svu vrijednost jednostavnosti. Moji nadprosječni sugovornici u Londonu više od svega vole slušati svoj glas. Volim ih, te intelektualne elitiste. Ali, svakih nekoliko mjeseci trebam razmjenu podataka s kumicom na Dolcu koja mi svaki puta daje komad kukuruznog kruha, jer sam joj uvijek nekako blijeda i premršava i kako ću si kao takva naći muža, jer dečki vole “prave puce” i u nekoliko minuta ta mi baka pokloni neku mudrost pa je se sjetim i nasmije me kada žurim odoljevajući londonskom vjetru. Baka ne zna tko je Coehlo i je li ovo na neki način Murdochov kraj, ali zato što je gotovo čitavo stoljeće provela slušajući, a ne govoreći, zna štošta. U nizu obrazlaganja koje je moja mama dobivala od uglednih psihologa i intelektualnih snobova kada je bila izgubljena u Beču, zbog odgajanja djeteta u stranoj zemlji i straha zbog rata u vlastitoj, najvažnije je bilo pismo njezine bake Katarine iz izoliranog ličkog sela. “Radi samo o sebi”, rekla joj je ta neotkrivena feministkinja, koja nikada nije pročitala neki ženski magazin ili gledala Oprah. Ali, slušala je, koliko je samo slušala…

 

Oglasi