U nedavnom intervjuu za Nedjeljni Čedo Komljenović aka Monty Shadow rekao mi je da su Britanci njegova omiljena nacija. Taman kada sam pomislila da će mi dati opsežno objašnjenje zašto je odlučio Britancima dati takav kompliment, a ne primjerice Talijanima s kojima živi veći dio života, objasnio mi je da je prije puno godina u Londonu uhapšen sin tadašnjeg Ministra vanjskih poslova zbog vožnje u alkoholiziranom stanju. “Na cijelom svijetu ne postoji država u kojoj bi se to moglo dogoditi!”, rekao je gospodin Čedo aka Montu ne skrivajući oduševljenje. Tada nisam bila siguran zašto ga to toliko oduševljava. Ali, njegova misao mi se vratila u sjećanju ovih dana kada Britanija još jednom dokazuje po čemu je Great (Britain).

Manje od godinu dana nakon što je Andy Coulson, šef komunikacija Davida Camerona bio prisiljen napustiti Number 10 zbog sumnje da je sudjelovao u hakiranju telefona, nezakonitoj praksi kojom se služio Murdochov tabloid čiji je svojedobno bio urednik, još jedna visoko pozicionirana ličnost izbačena je s političke pozornice. Dr. Liam Fox uživao je veliki ugled, smatralo ga se jednim od posljednjih čuvara političke ostavštine Željezne Lady. Prije samo nekoliko tjedana Margaret Thatcher pridružila se Cameronu na proslavi Foxovog 50. rođendana. Ipak, prošli su ga tjedan, bez obzira na naklonost Maggie ili Davida, greške stajale uglednog mjesta Ministra obrane. Nitko ne poriče da je bio dobar ministar. Ali, isuviše blizak odnos s najboljim prijateljem-vjenčanim kumom-bivšim cimerom – dopuštanje da se svijetu predstavlja kao njegov osobni savjetnik, uz putovanja, provizije i sumnjive sastanke – Britanci ne toleriraju.

Da, govori se o tome da britanski mediji pretjeruju s kopanjem po privatnim životima, ali u isto vrijeme opstaje njihova uloga watchdoga, psa čuvara koji traga za nepravilnostima u društvu. Ipak, u društvu u kojem je svaki pojedinac odgajan da odabire ispravno pa se ipak u svijesti večine to prima, to i nije toliko zahtjevna uloga. U lokalnom baru u kojem se okuplja zanimljivo društvo, jedna je Hrvatica postala nepoželjan gost. Upitala sam vlasnika, vragolastog gradskog frajera kojemu nadimak Chelsea cowboy pristaje bolje nego išta, jer u svoj bar ulazi kao što bi na Divljem Zapadu u svoj saloon ulazio kauboj , što je skrivila djevojka, zgodna Spličanka u ranim tridesetim. “Dobila je stan od ove države jer se valjda prijavila kao ratna izbjeglica. Sada taj stan iznajmljuje za velike novce i od toga živi u Hrvatskoj. Još se time hvali.”, odgovorio je. Kada je to saznao, zamolio ju je da više ne ulazi u bar. Čitavo se društvo Britanaca složilo. Ona je nemoralna i kao takva gubi ugled.

Razmišljala sam o tome kada mi je nedavno jedan ugledan bankar rekao da u svojoj banci najradje zapošljava “dečke iz Ampleforth Collegea”. Katolički internat za dječake ne čini mi se kao mjesto u kojem izrastaju vrhunski bankari. Ipak, objasnio mi je, tijekom desetak godina školovanja tim mladim ljudima usadi se osjećaj za moral, ispravne odluke, vrijednost prijateljstva i povjerenja.

Pa razmišljam o tome da mora biti nešto u tome, kada čitavu jednu naciju odgajaju u duhu ispravnih odluka. Možda neće uspjeti na svima, ali veća je vjerojatnost da, poput zaraze, prijeđe na većinu. Kada sam iz Beča preselila u Zagreb moja prva lekcija izgledala je ovako: dok smo u Beču svi bili zaljubljeni U Bernharta jer je prolazio s 5:0, u Zagrebu smo voljeli Luku jer je pao razred. Zagrebački Bernhart svima je bio nezanimljiv, štreber iako je znao više od ostalih i bio sretan podijeliti svoje knjige, bilješke, znanje. Tako smo odgajani. Zagrebački i bečki Bernhard su obojica uspješni poslovni ljudi; zagrebački Bernhart danas živi u Londonu. Luka je, čujem, nezaposleni stolar koji je ostavio ženu i dvoje djece. Da imamo hrvatske verzije Amplefortha možda bi nas naučili da Bernhart treba biti zvijezda u razredu.

Oglasi