345 godina nakon što je London napustila Velika kuga koja je poharala grad i odnjela 100 000 života, grad je zahvatila nova epidemija. Ova, srećom, nije smrtonosna, nema većeg utjecaja na fizičko zdravlje, što ne znači da je bezopasna za psihičko. Zove se FOMO – Fear of missing out (Strah od propuštanja) i dijagnosticirana je i meni. Tri godine sam odoljevala zarazi, pažljivo birajući razumnu opciju, ne obazirući se na pozivnice, svjetlucava događanja, varljive prilike.

Stvar je manje ozbiljna nego što zvuči. Dijagnoza nije, naime, donesena ispod stravičnih svjetala kakve klinike nego u pubu Sporting Page u kojem se sastajemo svaki puta kada želimo “quiet night”, neki od nas zato što je blizu, odmah iza ugla, neki kako bi pušili na terasi ispred, neke kako bi škicale dečke s Etona. Tako smo se i jučer sastali na quiet night, pijuckali half pintove i promatrali mjesec i zvijezde što je toliko rijedak prizor u Londonu da sam najmanje sedam puta upozorila prijatelje da podignu pogled i još jednom pogledaju nebo. Odjednom mi je zazvonio telefon i na ekranu se pojavilo ime jednog MP poznanika kojemu u trenutku upisivanja nisam mogla zapamtiti ime pa sam ga upisala kao Member of Parliament, dijelom da se sjetim o kome se radi, dijelom zato što dobro zvuči. Iz istog razloga je Isabella tijekom jedne vrlo službene večere na kojoj mi se pridružila kako ne bih bila usamljena u ozbiljnom svijetu torijevaca, najnezanimljivijem tipu na svijetu dala svoj e-mail. “Htjela sam dobiti e-mail koji završava sa parliament.co.uk”, kratko je objasnila. Sasvim legitiman razlog.

Na poziv MP-a sam se javila nonšalantno čudeći se što me zove u 7 pm. “Ana, znam da je kasno, ali bilo bi mi drago da se pridružiš na kratkoj proslavi zbog uspjeha jednog mog projekta.”, govori. Svi pogledi za stolom usmjereni su ka meni. Pogledi koji me upozorovaju da znaju koliko sam umorna, nakon istipkanih duplerica i dana provedenog u Cityu. Formiram svoj odgovor u ljubazno “NO!” “…možda bi ti bilo zanimljivo pisati o tome…”, govori poznanik-zastupnik. U meni mini panika, jer NO slabi, a pogledi ne popuštaju. “Događaj je na najljepšoj terasi u gradu. Na terasi parlamenta!” U idućih pet minuta stigla sam otpiti dva gutljaja Guinnessa, nanjeti rumenilo i parfem (kao da igraju neku ulogu u parlamentu) i zaustaviti taksi. “Houses of Parliament, please!”, rekla sam i osjećala se nevjerojatno cool. U taksiju mi je odzvanjao Danin komentar da imam FOMO. Rekla je to sa strogim glasom, upozoravajući me da ne moram misliti da ću nešto bitno propustiti ako kažem NO odlasku u parlament. Ona: Bit će prilike! Ja: Na terasi rezerviranoj samo zastupnike u parlamentu?! Ovo je jedinstvena prilika! Ona: Bit će prilike! ja: Najljepši parlament na svijetu noću! Ona: Bit će prilike!

Prilike stvaramo sami, rekla sam u  sebi dok me je security pregledavao na ulazu u parlament.  Štošta mu je bilo sumnjivo, pogotovo moja količina stvari u torbi nakon cijelodnevnog boravka na nemilosrdnim ulicama Londona i činjenica da ulazim u parlament kada svi odlaze.  Prilike stvaramo sami, pomislila sam još jednom dok sam poznanika-zastupnika čekala  u grandioznoj Westminster Hall i upijala stoljeća – njih deset, povijesti koja je toliko usisana u svakoj pori prostorije da bi i osoba najhladnije glavne zadrhtala. Ovdje su okrunjeni svi kraljevi, osuđen William Wallace (aka Mel Gibson, Brave Heart), ovuda je svakodnevno prolazio Winston Churchil, govor držali Papa i Nelson Mandela, a neki dan i Obama. Na mjestu na kojem stojim stajao je i zli Henry VIII kada je primao krunu, ovdje je za ruku držao svoju nesretnu  Anne Boleyn. Neka sto puta imam FOMO, pomislila sam, ovo je vrijedno toga.

A bio je tek početak. Na terasi parlamenta još su me čekali razgovori MPs & Lords o tome je li Liam Fox gay ili ne i je li to uopće bitno s obzirom na činjenicu da odlično obavlja mjesto ministra obrane, sve to uz pinte pive, zastupnici su čavrljali, baš kao što čavrljamo Isabella, Nadia, Simon, David, Carrie, Emma, Mark i ja u lokalnom pubu i doživjeti to bilo je vrijedno FOMO dijagnoze.

Potom pogled na House of Lords i ulazak u House of Commons kojoj Kraljica ne smije prići. I stajanje na mjestu na kojem su stajali svi premijeri – od Churchilla do Camerona. Desni kut govornice izlizan je, latinska poruka “Bože, vodi nas” blijedi na rubovima jer su i premijeri nervozni kada govore pa se drže za rub i trljaju glatku površinu kao da će im to dati snagu da obilježe povijest. Držala sam se za taj izlizani kutak kao da je eliksir, ne obazirući se na začuđeni pogled poznanika-zastupnika kojemu je ovo valjda konferencijska sala kao i svaka druga. Nikada nisam htjela izaći iz te prostorije i te sam noći zaspala uz sjećanje na kraljičinu zlatnu stolicu u House of Lords.

Više nisam sigurna je li Fear of missing out neopravdan. Čini se da u gradu koji skriva desetak milijuna iznenađenja, koliko i ljudi, nije teško propustiti stvari. I to je problem kod dijagnoze FOMO. Ležim na fotelji i osjećam kako mi je biće sretno zbog tišine dnevnog boravka, nekih udaljenih svjetala i glasova izvana, potpuno nebitnih. Njih nadglašava iPhone. Pokušavam se ne obazirati i uspjeva mi točno sedam minuta. Pa provjeravam poruku i molim Nebesa da je nešto vrijedno propuštanja.

Oglasi