Možda i nije tako loše što se Europa raspada. Pritom nisam anti-EU poput večine mojih novih sugrađana (aka London) i polovice mojih starih (aka Zagreb). Kada su nam javili da ulazimo…ili skoro ulazimo – samo još…bila sam ganuta. Nisam mislila o sebi, nego o činjenici da će jednoga dana moja djeca i njihova djeca biti zaštićena u krakovima jedne od zvjezdica Europe. Za razliku od mene, neće ništa morati objašnjavati. Non-EU redovi bit će im nepoznanica, promatrat će ih iz svog uglednog reda, ne znajući da je u ovima boravila njihova mama-baka. Kako užasno zvuči pomisao na to da će me jednog dana netko zvati baka! Možda probjegnem metodi prabake Olge kojoj nije bilo na kraj pameti da se odaziva na baka. Izmislila je novi pojam – Mamama. Tako je do zadnjeg dana ostala Mamama. Bila je toliko jasna, da je zabranjivala da njenog supruga, ozbiljnog, hiperpametnog, ali beskrajnog nježnog doktora prava zovu dida, deda, djedica – što bi njemu potpuno odgovaralo – već Tatata. Mogu točno zamisliti gdje govori: “Tatata? Kakva je to bedasta riječ?”A Mamama ga pogleda kroz dim iz cigaršpica pogledom kojim ga je gledala cijeli život, a koji kao da govori: Nemaš izbora.

Nego, da se vratim nečemu o čemu Mamama doista ništa nije mogla znati – EU. Dakle, kada jednog dana moji mali Europljani budu stajali u poželjnom redu gledajući s podsmjehom, ili – još gore, potpunom nezainteresiranošću, na obilježene redove, neće se sjetiti da je Mamama junior stajala tamo praveći se da čita osobito zanimljivu knjigu, što je doživljavala svojom verzijom štita od posprdnih pogleda. Iako, sumnjam da su pogledi doista posprdni. Koga briga?! Ali, kada dolaziš iz malene zemlje koju su prije procvata dubrovačkog turizma, znali samo po ratu ili eventualno nogometu – onda se bojiš posprdnih pogleda. Ne bih rekla da mojim venama teče kompleks, ali teče saznanje da sam iz male zemlje. Kao da se moram ispričavati što naseljavam Kraljevstvo. To se mijenja. Are you from Dubrovnik? – pitaju me svi. Nisam, nema veze, dovoljno sam blizu. I love your country! – kažu, iako su je vidjeli samo tijekom krstarenja charteriranom jahtom s nekim bedastim imenom – Morska sirena ili Blue rock. Tada mi dođe da im kažem: Moja su zemlja i žuta polja Slavonije, kojih je sve manje, ali o tom drugom prilikom i Zagreb u studenom, kada smrznuta žurim kući ispod lanterni Gornjeg grada, i stari zvonici Istre i zagorske kleti. Ali, ne govorim. Bila bih naporna. Britanci ne vole naporno. Zato se samo osmjehnem. Dubrovnik.

Prije sedam godina kada su zvjezdice Europe bile čvrste moj je tata objavio da više neće putovati po Europi. Sve je to isto! – zaključio je. Doista, ekspanzijom H&M-ova i sličnih gradskih znamenitosti gradovi su zaboravili na svoj identitet. Kada su mu u Španjolskoj ponudili Doktor Oetker paellu, a u Italiji otužni komad mesa iz mikrovalne objavio je svoj osobni rat s Europom. Odahnuo je tek u Americi. Obećana zemlja. Times Square je Times Square, a clam chowder u predgrađu Bostona ostao je isti, kaloričan, mastan, beskrajno ukusan.

Ipak, u ovim teškim vremenima, nametnuta sloga, bratstvo i jedinstvo među Europljanima blijedi. Njemci i Grci počinju shvaćati da je jedino zajedničko što imaju (španjolska) Zara. Pa se svi počinju etiketirati. Jer, ako sada zaborave na nacionalni identitet ostaju im samo dugovi. Odlično je to opisao na svom putovanju – kako ga zove – turizmom financijske propasti – Michael Lewis u kniizi Boomerang. Amerikanac se prošetao među Grcima, Njemcima i ostalima da vidi što se doista zbiva. Odgovor je potražio među karakterima ljudi, ne statistikama. Doista, nije li to ono što nas čini? Karakteri ostaju drugačiji i ako su svi gradski trgovi isti. Predugo su tu, prenose se DNK, ne možemo ih se tako lako osloboditi.

Britanci sve to promatraju s Otoka. Anti ili pro-EU, ne smatraju se baš dijelom EU. Thank you Margaret Thatcher! – pisalo je na naslovnici jednih novina kada je svijetu postalo jasno da je euro teret. Maggy nije dozvolila euro. Funta je još jedan podsjetnik da Ujedinjeno Kraljevstvo nije dio nikakve cjeline. Možda je stvar položaja. Na sve gledaju izdaleka, s visoka, iako je pitanje visine vjerojatno samo njihov osobni doživljaj. “Magla na kanalu, Europa odsječena!”, stajalo je na naslovnici Sun-a. Vrlo domišljato. Vrlo istinito. “Volim ići u neke dijelove Europe. It’s quite civilised!”, rekao mi je jedan stari gospodin. Nisam mu pokušala objasniti da je tehnički i on Europljanin. Vjerojatno bi mi objasnio da je on English. (Ne bi se zadovoljio niti s British.)

Anyway, veselim se i dalje toj Europi jer mislim da će nam oduzeti neke dijelove karaktera koje bi bilo poželjno izgubiti- nemar, lijenost, jal, na primjer. Neke će nam ostaviti; želim vjerovati da se strast prenosi DNK, a recepti za sir i vrhnje s generacije na generaciju. “Vi ulazite u EU kad je žurka pri kraju, u dva ujutro!”, rekao mi je jedan ugledni Srbin tijekom intervjua za Jutarnji. “Mi dolazimo kad je već gotov. Oko šest. Kada ostaju oni pijani, gladni. Ali, tada još može da bude zabavno, to je ono doba kada se ide na burek i kada se dešava svašta…”

Oglasi