Ne sjećam se kada me netko nazvao. Mislim, doista nazvao. Moj mobitel stalno škljoca porukama, zvecka mailovima. Ali, pozivi su limitirani na redakciju Jutarnjeg lista i panični poziv roditelja kada me ne mogu dobiti na Skype. Mislim da je vrijeme da netko napiše uputstva za funkcioniranje u novom društvu. Ako nitko neće, ja ću, kao osobni doprinos društvu, za dobrobit budućih generacija. Samo najprije i sama moram shvatiti.

Primjerice, ako ti netko tko ti se sviđa pošalje Friend Request vrijedi li to kao nekadašnji telefonski poziv? Je li “like” ekvivalent komplimentu? Zbunjena sam svakodnevno. I nisam jedina. Ako ste dijelili neke slatke trenutke pune kao-slučajnih dodira i dubokih pogleda, onih od kojih nakratko zaboli trbuh, stavlja li vas to u jednaku kategoriju ostale skupine  zaboravljenih schulkolega, prijatelja od schulkolega, obožavatelja, stalkera, kolega s posla, lažnih profila? “Dodaj me na Facebook”, viknuo je mojoj prijateljici Simone jedan dečko nakon što su se poljubili ispred kluba. Poljubac je prekinuo njegov Blackberry, prijatelji su ga požurivali. Simone je ponavljala njegovo ime čitavu večer, i ja sam ga morala naučiti napamet, da bi mu poslala ujutro Friend Request. Naravno, prije toga smo malo pogledali njegovu sliku (da, da, Simone, zgodan je), odmah zaključile tko mu je bivša cura i složile se da izgleda dosadno (Kineskinja?! Easy target!) i čekale. Dva dana kasnije, ni traga ni glasa prihvaćenom friend requestu. Što sad ?- pitala me Simone. I ja, sveznajuća ja – nisam imala odgovor. Mogla sam joj reći ništo u stilu – da te želi vidjeti, nazvao bi te, ali nisam, jer nisam sigurna u to. Zovu li ljudi jedni druge? Pokazuju li jedni drugima da postoje simpatije? Sviđaju li se ljudi jedni drugima, istinski? Ako je u cijelom svijetu komplicirano, u Londonu je još kompliciranije. Možda je prevelik i prebrz da bi bio siguran u svoja pravila. Status grada: It’s complicated.

Sve mi je objasnila Emma za ručkom uz Bellevue park u južnom Londonu. “Gle, vi Mediteranci (da, uspjela sam uvjeriti mrežu Londončana da nismo Eastern European, jer doista ne mogu biti Eastern European, a Balkan zvuči tako grubo, kao iz kriminalističkih filmova u kojem divni Hollywood pohara Balkan, u obliku Rade Šerbedžije, recimo. Tako sam nas malo gurnula jugozapadnije i eto – sada sam Mediteranka, ali viša i s užim bokovima) – vi Mediteranci, kaže dakle Emma,  ste potpuno ludi. Previše strasti. Mi smo hladne glave!”, govori Emma. Simone je pažljivo sluša. Pažljivije nego mene. Emma je starija i zaručena za krasnog tipa. Dakle, Emma zna. Za razliku od Mediteranke Ane. Dakle, govori Emma – Najprije se upoznate. Pa slijedi razmjena mobitela. Slanje poruka. To obično traje mjesec dana, prije nego što se dogovorite za ručak – porukom. Idućeg dana zahvalite se na ručku – porukom. Nakon dva tjedna slijedi njegov poziv za večeru – porukom. Možda, možda ćete se poljubiti. Onda slijedi njegova poruka za tri dana. Poruke se nastavljaju i povremeni susreti, oko šest mjeseci. Onda slijedi poziv na godišnji odmor. “Nakon toga, ako sve štima, useliš kod njega!”, govori Emma. Simone je oduševljena. Ja sam samo zbunjena. Zajednički život na temelju sedam izlazaka (ma koliko strastveni bili) i 38 poruka? “Ti si dinosaurus!”, rekao mi je jedan gospodin kada sam mu se požalila o problemima moje generacija. Nevolja je u tome što je on gotovo pola stoljeća stariji. Ali, čak je i njemu jasniji svijet poruka VS ljubavi nego meni. Sretan je, kaže, jer ne mora zvati. To zahtjeva previše energije.

Ipak, čak i dinosaurica kakva jesam, ne znam kako bih reagirala da mi odjednom počne zvoniti mobitel. Možda bi i mene uplašio frajer koji me – zato što mu se sviđam – želi čuti. “How outrageous!”, komentirala bih možda za kavom. Sjetim se tako kad je moju prijateljicu u srednjoj školi dečko ostavio preko telefona. “Kako može sa mnom prekinuti preko telefona!”, ridala je. I to preko govornice, nakon što ga je nazvala s telefonskom karticom s ilustracijom Mljeta ili Bijeloglavog supa. “Budi sretna da nije porukom.”, trebala sam joj reći, da sam mogla vidjeti u budućnost. Doista, da sam mogla vidjeti u budućnost uživala bih u cijelodnevnom čekanju pored telefona. I bježanja iz dnevnog boravka u sobu da mama ne čuje. Uživala bih i u propuštenim prilikama za razgovor kada nisam bila doma, a teta koja se brinula za kuću je zaboravila tko me zvao, jer joj nije bilo važno – a kome bi bilo važno, vjerojatno se pitala, tko zove 16-godišnjakinju?! Tatine pozive je uvijek pamtila, i mamine, a nije joj bilo jasno da je čitav jedan svijet šesnaestogodišnje mene ovisio o tome je li zvao Boris ili Ivan ili Luka – i da, bilo je važno kako je zvučao i što je TOČNO rekao. Od tada je prošlo više od desetljeća. Možda je nevolja u tome što sam okusila oba svijeta pa mogu uspoređivati. Možda bi pravilnik ipak trebao napisati netko mlađi od dvadeset. Kome je sve jasnije. Tko nije dinosaurus. Ili Emma, koja misli da previše strasti uništava priliku za sreću. “Vi ste svi ludi, zato se i ubijate svakih nekoliko godina!”, kaže mi Emma, pokazujući mi poznavanje povijesti naše regije. Poželim joj reći da riječ Balkan, po staroturski, znači Zemlja meda i krvi. To bi joj štošta pojasnilo. Ali, držim jezik za zubima. I ostajem Mediteranka s punim inboxom poruka.

Oglasi