Kažu da svaka cool cura treba imati gay prijatelja. Ja ipak mislim da je u Londonu korisnije imati ekscentričnog straight prijatelja, koji toliko voli biti okružen ženama da će u tu svrhu napraviti gotovo sve da bi im ugodio. Ako uz to još nudi prijevozno sredstvo bez krova, idealan je. Samo takav mogao je danas nagovoriti nas tri, zavaljene na terasi s hrpom novina i hrpom sunca, da subotu provedemo izvan Londona. “Zašto bismo se htjeli micati iz Londona, ljudi plaćaju da dođu ovamo?” pitala je Prva, učiteljica pilatesa. Ja sam šutila listajući “How to spend it”. “Nema šanse. Ja idem trčati. Za tjedan dana trčim maraton, a kondicija mi je na nuli.”, rekla je Druga, pravnica, sa slamkom u ustima. Ja sam i dalje šutila. Ništa me ne može nagovoriti da se maknem s ove terase, a kamoli iz Londona. Ipak, Ekscentrični prijatelj koji voli žene i dalje je stajao pored našeg stola. Da sam nas promatrala izdaleka, vjerojatno bi podrugljivo gledala na prizor tri šmizle s prevelikim naočalama, od kojih jedna paradira u preuskom odijelu za trčanje, druga u visokim petama, a treća, ta bi bila ja, se pravi da čita ozbiljne novine. Ipak, šmizle su vidjele da je u pitanju kabrio i selo Rye na samom jugu, kojeg u svim brošurama opisuju kao raj na zemlji uz sam “vrt Engleske”. Priznajem, pomisao koja je prevladala nije bio ni vrt, a ni znamenitosti sela iz četrnaestog stoljeća već kombinacija sunčanja u autu i obilan ručak. Tako smo se uputili, nasmiješeni Ekscentrični prijatelj i tri para glomaznih naočala. Ja sam sjedila naprijed jer sam predugačka za stražnje sjedalo (divota), a njih dvije stisnule su se otraga, isprva se smijući, kasnije s pogledom dosade. Nisam sigurna jesu li glumile da im je dosadno, jer to je poželjan look u gradu u kojem nikada nije dosadno, ili su doista požalile što nismo ostali na terasi kafića u mojoj ulici i ručale kod mene, punjene paprike koje su ostale od jučer i od kojih jedino ja pojedem papriku, a djevojke tragaju za čistom “meatball”.

Vozili smo se, doista, kroz Garden of England i kroz otvoreni prozor promatrale jaganjce, polja i prastare kućice i svima nam je bilo milo pri srcu. Mene je sve malo podsjećalo na Liku, ali Liku bez depresije, Liku s puno novaca, vintage kabrioleta, modernim farmamama i rock zvijezdama među stanovništvom. Ok, osim brežuljaka i nije bilo toliko sličnosti sa Likom. “Koja divota!”, ponavljala sam svakih dvadeset kilometara, jer odgojila me isuviše empatična majka koja me naučila da ne smijem dozvoliti da se ljudi oko mene osjećaju loše. Prva i druga prijateljica su, naime, sjedile straga i bile vidno nestrpljive. “Rekao si sat vremena. Prošlo je skoro dva.”, grintala je jedna. Druga je okrenula glavu u drugu stranu, valjda u znak odobravanja. Ja sam samo rekla: “Ma, nema veze. Koja divota! Garden of England!” Ima nešto s tim gardens. Jednom sam čak glumila da se doista razumijem u cvijeće kako bih ispala empatična pred jednim prijateljem. Onda me nagovorio da mu pomognem odabrati cvijeće za vrt i tako sam se našla u Chelsea Flower Station među grmovima filodendrona i ostalih iz obitelji neizgovorljivih biljaka. “Zar nisu divne ove peonies?”, pitao me prijatelj s vrtom, a ja nisam bila sigurna u koju stranu da gledam pa sam se pravila da mi zvoni mobitel. Petnaest minuta kasnije, molila sam da zazvoni. “Vidi, ono je tvoja prijateljica!”, rekao je. Ha, ne bih rekla. Moje prijateljice ne provode subotu u botaničkom raju. “Ona je isuviše cool da bi bila ovdje!”, rekla sam i tek pošto sam izgovorila ugledala ju, besprijekorno odjevenu u bijele hlaće i bijelu majicu, kako to samo Talijanke mogu. Prišle smo jedna drugoj sa zaprepaštenim pogledima. “Što ti radiš ovdje?” “Što ti radiš ovdje?” “Bila sam na dejtu i on me zamolio da idem s njim po cvijeće!!!”, rekla je prijateljica, s izrazom lica koje govori da bi bila manje šokirana da ju je pozvao u bordel. Nismo se stigle smijati ili komentirati, jer moj prijatelj je viknuo da je našao odlično rješenje za lijevi ugao vrta.

Uglavnom, iz Garden of England došli smo na more i pravile se da vidimo Francusku koju nam pokazuje Ekscentrični prijatelj. Posjeo nas je u restoran i naručio nam “nešto da osjetimo Englesku prije 50 godina.” Nakon prvog zalogaja pomislila sam da nitko normalan ne želi okusiti Englesku prije pedeset godina. Masno tijesto s grudom mljevenog mesa, nešto kao sarma obložena kruhom, umjesto kiselim zeljem. “Mmm, this is really good!”, rekao je Ekscentrični prijatelj, a tri šmizle samo su šutjele. Pojele smo potom i neki kolač, da šećerom isperemo sarmu bez zelja. Pa smo prošetale Ryeom i doista uživale u pogledu na stare kućice. Koji nam je dosadio za sedam minuta. Jedna od nas, mislim da Druga prijateljica, dosjetila se sastanka koji ne smije propustiti. Nas dvije smo se složile. U autu, na putu u London, Ekscentrični prijatelj pokazivao nam je još nekoliko seoskih znamenitosti.”Divno!”, komentirala sam, iako rijeđe nego ranije. Brežuljci pod zalaskom sunca bili su šarmantni, ali i dalje su me podsjećali na Liku ili Austriju, lokacije u koje su me roditelji tjerali na “friški zrak”, a ja sam samo željela biti u Zagrebu, u parku na Opatovini ili u Beču, na playdateu kod Stephanie koja je imala najbolje igračke u Austriji.  Ipak, pogledala sam se u ogledalo i  sa zadovoljstvom shvatila da sam pocrnila pod ekscentričnim engleskim suncem u autu Ekscentričnog prijatelja. A on je vozio, s osmjehom na licu. “Kako je divan ovaj countryside!”, rekao je, iskreno, iz dubine svoga bića i svoje engleštine. “Kada se oženim, živjet ću u Kentu.”, rekao je. Bilo je jasno da je apsolutno isključeno da kandidatkinje budu tri para naočala iz Hrvatske, Italije i Španjolske. I osjetila sam se krivom, odjednom. Jer, uslijed empatije koju sam naučila, nisam naučila cijeniti brežuljke svoje domovine. Niti ja, niti nitko koga poznajem. Zato ih ostavljamo da izgledaju depresivno, da stare od usamljenosti. “Prošao je Rod Steward!”, vrisnula je Prva prijateljica. Ekscentrični prijatelj objasnio joj je da on ovdje ima kuću. Pa se uskomešao stražnji dio automobila. Prijateljicama je dan bio ispunjen i vjerojatno će prepričavati da su bile, you know, u susjedstvu Roda Stewarda. A meni je na umu bila Lika…i pomislila sam da će Ujedinjeno Kraljevstvo ostati Kraljevstvo dok god bude tradicije i ljubavi prema brežuljcima i bljutavim sarmama bez zelja.

Oglasi