London je grad podražaja. Podražaja koji počinju od ranog jutra kada se rulja gura kroz hodnike podzemne. Taj limb ispod zemlje koji i zagušljivu komoru podzemne čini dobrom viješću, prvi je doček u novi dan. Nekome tko jutro pozdravlja sjedeći na kakvoj dalmatinskoj rivi ne bi bilo lako pronaći način da se veseli danu koji započinje pod zemljom, s pogledom na sivi zid i stotine nenaspavanih glava. Pod zemljom jedina je dobra vijest crveno – plavi London Underground znak, nekako svjež, grafički besprijekoran, moderan, a retro. I ta karta stanica koju promatraš iako je znaš napamet, koju čitaš jer si zaboravio knjiigu. Toliko je u mojoj podsvjesti da se ponosim sobom kada me netko pita kako stići u Straford s Heathrowa. “Ništa lakše!”, objašnjavam neki dan dvojici zagrebačkih IT-ovaca koji su mi pomogli nositi kofer po Heathrowu. “Uzmite Piccadilly line do Holbornea, tamo presjednite na Central line – to je ona crvena – i do kraja.” Podražaji traju cijeli dan. Pazi na naopaki promet. Gužve u redovima zdrave brze hrane. Odgovaraj na e-mail. Ovo je možda jedini grad na svijetu s e-mail bontonom koji nalaže da odgovoriš unutar sat vremena. Unutar dana još se može oprostiti, sve dalje je krajnje nepristojno. Zato odgovaraj – s laptopa, iPada, uredskog kompjutera, Blackberrya, iPhonea. U gradu podražaja tijelo je toliko naviklo na njih da ga odsutnost isth plaši. Slobodan dan, bank holiday, dobra je vijest, ali s tragovima paranoje.

London je grad opcija. Pitala sam se zašto sam nemirna ja vrlo smirena u Londonu. Sada znam da je to zbog opcija. Dok na većini mjesta tragam za njima, ovdje se slijevaju u moj grad, moj kvart, moj dom. Pa mogu odmahnuti rukom i zatvoriti se u stan, pustiti Sinatru, kuhati večeru i biti zadovoljna samoćom jer znam da izvan dvorišta titraju opcije. Potrebno je samo staviti maskaru i jaknu, izaći kroz vrata i one će mi potrčati u susret kao što paparazzi jure ka celebritijima. Opcije oslobađaju. Opcije smiruju. Imaju i jednu manu -ubijaju moć odabira.

London je grad podjeljenosti. Klasa. Škola. Teniski klub. Poštanski broj. Naglasak. Pub. Način na koji izgovaraš riječi WC i desert. Sve vrvi od pravila. Ladice su stroge, tek malo umjerenije od indijskih kasti. Oni koji su ispunili sva očekivanja za najgornju ladicu kažu mi da sam misteriozna. Tako tumače kada netko ne pripada ladici.

London je grad lošeg života. Najgori grad za život u Europi – zaključili su na temelju uglednog istraživanja. Najskuplja hrana, najskuplji benzin, cigarete i alkohol. Najmanje godišnjih odmora u Europi. Nema sunca. Najviši PDV (tu su se malo zeznuli, još uvijek je za 3 % manji nego u Hrvatskoj). Uglavnom, strahota. Ipak, s početkom tjedna u London se vratilo ljeto. Došlo je kao neki odbačeni rođak, svojeglav, samoživ, koji svima ide na živce jer sve radi po svome, dolazi kad želi, odlazi nenadano i bez najave, a ipak mu se potajno vesele jer svaki put donosi radost. Zato, ponovno razgoličenih nogu, neki grintaju da nije baš zdravo i normalno da je toliko vruće u listopadu. Samo nakratko. Jer potajno se vesele rođaku-ljetu.  “Ljudi, izađite, divno je!!”, viče radio reporter, iz kuhinje u kojoj poham kruh. Jak doručak za ono što slijedi  – pisanje reportaže u Hyde Parku. Vrlo ozbiljna tema sutra će mojim oko 1500 km udaljenim čitatljima doći s daškom ruža iz Parka ruža, s daškom najtoplijeg povjetarca od 1990. I bit će vedrine između ozbiljnih redaka o Europskoj uniji i problemima u najgorem gradu u Europi. Jer grad opcija odabire zasjati onda kada postoji bojazan da se otkrije njegovo pravo, sumorno lice.

Oglasi