I novinari su ljudi. Znam da se često čini da nije tako, ali uvjeravam vas da i mi imamo osjećaje, moral, težnje, slabosti, dvojbe, strahove. I da, možemo se oduševiti, razočarati, zaljubiti i uplašiti. Sve što ljude čini humanima.

Priču o oduševljenju naučila sam vrlo rano. Imala sam dvanaest godina i školski list me je poslao u Opatiju na generalnu probu Porina ili Dore . Nas tri djevojčice podijelile smo zadatke – ja vodim intervju, druga zapisuje u bilježnicu, treća fotka. Sudbina je htjela da nas u hali hotela Kvarner zatekne Davor Gobac i pristane na intervju s nama. Nevolja je bila u tome što sam ja bila apsolutno luda za Psihomodo Popom i razgovarati s Gobcem za mene je predstavljalo ono što bi danas predstavljao razgovor s Jimom Morrisonom i Johnom Lennonom zajedno. Sjeli smo tako, Gobac i nas tri djevojčice i ja sam pitala, a on je pričao. Mora da mu je prizor bio vrlo smiješan, pogotovo moj pogled apsolutnog obožavanja jer bila sam totalno starstruck. Nepotrebno je reći, članak je bio potpuni debakl. Hvala Bogu što sam djetinjstvo provela seleći iz grada u grad, iz države u državu pa se zagubila ta PR stranica hvalospjeva o Davoru Gobcu. Mislim da sam još tjednima osjećala da sam najsretnija osoba na svijetu i možda, ali samo možda, sam bila malo i zaljubljena u Gobca. Ono što je najbitnije, bila sam uvjerena da je to vrhunac moje karijere.

Hvala Bogu, pokazalo se da nije. No, trebalo je petnaest godina i  (barem) trideset susreta s različitim “Gobcevima” da naučim da je jedan dio humanog apsolutno neprihvatljiv u novinarstvu – impresioniranost. Prije intervjua treba ju se ostaviti doma. Što s vremenom postaje jednostavno, jer podjela je jasna. Ja pitam, on odgovara, oboje smo tu da radimo, on treba mene, ja trebam njega i što smo profesionalniji bit će bolje, i za mene i za njega. Ali, pošto su i novinari ljudi, nije to uvijek tako jednostavno.

“Želim muškarca nuklearne moći”, rekla je jednom prilikom Carla Bruni. Ne znam je li Sarkozy zadovoljio njenu želju, ali kada sam razgovarala s nekoliko državnika shvatila sam na što misli. Karizmu koju daje moć upravljanja državom neusporediva je s uobičajenim karizmama. I da, u nekim slučajevima moć postaje afrodizijak. Ne mislim na onaj pravi, koji podrazumijeva seksualnu privlačnost već na onaj koji će ti na nekoliko minuta pomutiti um. Kao na primjer kada ti priđe Mikhail Gorbachev, a ti mu izgovoriš rečenicu koja je slogan njegovog predavanja. Što se dogodilo mojoj kolegici, uglednoj novinarki. Kao što se dogodilo Davidu Lettermanu, kada mu je Carla rekla da sa Sarkozyem ne razgovara o politici nego: “You know…mi radimo druge stvari kada smo kod kuće…”. Jadan David počeo je mucati i pitanje koje je uslijedilo bilo je toliko amatersko da se vjerojatno i danas pita kamo su nestala desetljeća njegove novinarske prakse. Dogodilo se i jednom i kada je Tony Blair prišao jednu novinarki, a ona mu se zahvalila “u ime svoga naroda za doprinos završetka rata u njenoj regiji.” Ta novinarka sam ja i da, neugodno mi je zbog toga.

Čari nuklearne moći nedavno je osjetila i moja Isabella, iako je bankarka koja je naučila ostati hladne glave i kada je puno, puno nula u pitanju. Svejedno, kada smo nekoliko mjeseci nakon mog intervjua s Alastairom Campbellom, kontroverznim spin doctorom Tonya Blaira čija pojava u Ujedinjenom Kraljevstvu izaziva različite reakcije, vrlo rijetko pozitivne, u jednom restoranu naletile na Campbella, Isabella je posustala. Rado bi nam se pridružio, rekao je, ali ne može jer žuri na put u Kosovo. “U Kosovo?”, pitale smo. “Da, idem srediti kosovsku vladu.” On je otišao, a na nas dvije smo šutjele. Što je vrlo rijetka prilika. “Did he just say – sort out the government?”, pitala me moja omiljena Talijanka. Da, time se bavi, rekla sam ozbiljno, jer ipak sam ja novinarka koja se ne da impresionirati. (Sort of.) No, Isabella je gledala ispred sebe. “Ja mislim da je ovo najseksipilnija rečenica koju sam ikada čula!”, promucala je.

Mucala sam i ja, iako s potpunim izostankom seksipila, kada me Rauf Denktas, kontroverzni utemeljitelj Turske Republike Sjeverni Cipar (prema riječima Grčke – okupiranog dijela Cipra) za vrijeme intervjua neprestano slikao svojim aparatom. Niti u jednom novinarskom udžbeniku ne piše kako se ponašati u takvoj situaciji.

Prošli tjedan prijateljica – fotografkinja i ja sjedile smo, tako, uoči intervjua za Globus, u dnevnom boravku još jednog muškarca “nuklearne moći.” Za slučaj da nećemo biti dovoljno impresionirane njegovom pojavom bivšeg playboya i izglednom funkcijom premijera Pakistana, Imran Khan u sobu je ušetao netom nakon izlaska iz teretane, mokar, s ručnikom pod rukama da nas pozdravi prije nego što se istušira. “Ja sam se zaljubila!”, rekla je moja očarana kolegica čim je iz sobe izašla ta, kako ju je ona nazvala, “gomila testosterona”. Ipak, profesionalka kakva jest, skoncentrirala se na fotkanje. Iako je malo previše škljocala. PR-ovka je komentirala da ga nitko nikada nije toliko fotografirao. Well. Pričao je tako Imran Khan, bivši “najveći zavodnik svijeta”, u kojeg su navodno bile zaljubljene sve ugledne Britanke pa i Lady Di i kojem je trebalo pola sata da zavede najbogatiju nasljednicu Britanije Jemime Goldsmith, dvadeset godina mlađu u sebe. Trebalo mu je tjedan ili dva dana da ju nagovori da se uda za njega, ostavi luksuzan život u Londonu, prijeđe na Islam i odseli u Pakistan. Well, još jednom. Sve sam to znala. Zato sam bila nepobjedivo skoncentrirana. Postala sam ozbiljna novinarka. Samo fotografkinja zna da sam još cijeli dan pričala samo o Imranu Khanu. Za što čak nema niti dokaza.

Ali, rekla sam vam, i novinari su ljudi. I na neki način, svaki veliki novinarski zadatak je koketiranje s jednim novim svijetom. Toliko se udubiš u neki događaj, da postane tvoje osobno iskustvo. Ako pišeš o nekoj državi, ona nakratko postaje tvoja domovina. Ako nekoga intervjuiraš, s njime, na neki način, vodiš ljubav. Ali, s godinama i iskustvom efekt se zadržava vrlo kratko. Najprije tjednima (Gobac), pa danima (Denktas), a sada su u igri samo sati. Dobro je što se to ipak ne preslikava na privatni život. Što ako odjednom postaneš neimpresionirana svim frajerima? – pitao me netko kome sam objašnjavala koliko su novinari cool kada su u pitanju takve stvari.

To se neće dogoditi. I novinari su ljudi.

Oglasi