Jučer sam provela previše vremena pred ogledalom. Nikako se nisam mogla zadovoljiti prizorom. Tamno zelena haljina, spuštena kosa – nedovoljno elegantno. Missoni haljina, kupljena u outletu, toliko divna i sjajna i bajkovita da ju još nikada nisam obukla, ali njeno postojanje u mom ormaru me svakodnevno razveseli. Očekivano, i jučer sam se prošetala pred ogledalom diveći se njenim tirkiznim i zlatnim nijansama i odustala. Isuviše ljetno, isuviše glamurozno, isuviše Missoni. Već bih bila spremna na kratku crnu haljinu (što je žena bez crne haljine?!) i crno-bijeli sako da me cimerica nije susrela u hodniku s riječima: “Izgledaš jako, jako sexy!” Što me vratilo u sobu. Presvukla sam se. Vratila sam se iz sobe u trapericama, crnoj majici i širokom sakou kojem tepam da je Kate Moss sako. Ne znam što bi Kate na to rekla. Uglavnom, cimerica Dana bila je zbunjena. Ali, što ona uostalom zna?! Ona je polu Kandađanka, polu Emiračanka i ne shvaća da mojih 45 minuta pred ogledalom nisu imali veze s time da sam željela izgledati super.Što je naravno laž. Ali, osim toga što sam željela izgledati super, željela sam izgledati pametno, elegantno, neimigrantski, nenametljivo, neupečatljivo, ozbiljno…željela sam izgledati engleski.

U lobbyu hotela Savoy dočekao me Mohammad. Kada god ulazim u Savoy – što se do sada dogodilo tri puta – osjećam se glamurozno. Blještavi podovi i milijunski lusteri nisu preduvijet da se osjećam glamurozno, jer tako se osjećam i kada u New Yorku zaustavljam taxi na jednoj od avenija. Ali, Savoy koji miriše na skupo i to bezvremenski skupo, skupo koje je upijala kraljica kada je hofirala sa svojim tada dečkom Philipom, skupo po mjerilima Liz Taylor. Tako sam ušetala u Savoy i zamahnula kosom, mahnula Mohammadu iz Jedde koji mi je obećao pričati o saudijskim investirorima za Nedjeljni. “Ti dolaziš ravno s posla?”, pitao me. Zaključio je to, kaže, jer vidi da se nisam stigla presvuči. Prema mom sugovorniku Arapinu bila sam “terribly underdressed”. U sebi sam odmahnula rukom. Arapi su navikli na previše dijamanata da bi znali što je uistinu elegantno. Europski elegantno. Zato smo pili čaj – Set tea menu please! – rekao je, a ja sam se pitala kako ću uredniku objasniti da me je čaj-intervju u Savoyu koštao 120 funti. Ipak, ispostavilo se da o tome nisam trebala brinuti. Razlog zbog kojeg su mladog Saudijca svi služili poput princa nisam bila ja – kako sam željela misliti. On jest princ, jedan od njih, što i nije neki huge deal jer ih je puno, ali dovoljno da sam pomišljala “Zašto, o zašto nisam ostala u crnoj haljini?” Čaj je prošao odlično, čak i u sramotno običnim trapericama, imala sam svoju ekskluzivu o arapskim investicijama, iz prve, saudijske ruke.

Pa sam trčala na večeru u Mayfair u restoran zbog kojeg cijele noći nisam spavala jer sam toliko jela da je jedan mladi gospodin za stolom rekao. “Ako tako nastaviš…” Nisam čula drugi dio rečenice. Ionako se radilo o nogometašu. Žene u njihovom društvu ručaju tri kuglice slanutka, a ne tanjur tjestenine sa škampima, file brancina u soli, krumpir i puno zalogaja deserata. Za stolom tog sjajnog restorana u Mayfairu bilo nas je desetak i svi su bili nasmijani i sretni. Osim mene. Jer su najavili da se proslava rođendana nastavlja u klubu Annabel’s. Bilo bi pogrešno tvrditi da se radi o mom omiljenom klubu jer u njega odlazim isuviše rijetko da bit tako nešto mogao postati. Ali, jednako kao što Savoy odiše skupim, Annabel’s je u svoje podrumske prostorije progutao atmosferu izlazaka koji obećavaju da je baš to mjesto na kojem treba biti, najbolje mjesto na svijetu. Kada se nađem među svjetlima koja uvijek podsjećaju na Božić, istinski se veselim, kao dijete koje prvi puta vidi svjetla noćnog kluba. U Ananbelsu je baš sve u redu. Ali, imaju dress code. Traperice nisu na njemu. Tako da sam između deserta i espressa sjela na taxi i vratila se svojoj crnoj haljini. Napokon sam zadovoljila talijanski dio društva. Zašto se truditi izgledati kao Engleskinja u gradu u kojem nitko nije iz Engleske?!

Dok sam, tako, sjedila u klubu u kojem je uvijek Božić, nakon bezuspješnog pokušaja da se zainteresiram razgovorom s nogometnim zvijezdama&co bavila sam se svojom omiljenom sporednom stvari na svijetu – promatranjem ljudi. Između šljokica na haljinama djevojaka sumnjivog radnog mjesta (22-godišnja stilistica koja ima svoj stan u Londonu? Hm.) i frajera sa satovima čiji zbroj vjerojatno može pokrpati rupe i u hrvatskoj ekonomiji, jedan je stol posebno zasjao. Zato što je bio sve suprotno od sjajnoga, vrlo mat. Gospodin u urednom odijelu, njegova gospođa, lijepa, ali neprimjetno lijepa. Na najbolje pozicioniranom stolu u klubu umjesto šampanjca bio je poslužen čaj od kamilice. Bračni je par s dva prezimena i crticom u sredini (naravno da sam pitala tko su) došao na čaj prije spavanja. Promatrajući njih bilo mi je jasno zašto sam isprva odbila izgledati “jako sexy”, kako je moja slatkoriječiva cimerica zaključila. Željela sam biti poput njih, sa statusom koji je nepotrebno pokazivati, dokazivati, njime blještati i njime se hvalisati. Nepotrebno ga je isticati nečim toliko banalnim kao što je odjeća ili boca šampanjca. “Mi Englezi smo ti jako jednostavni ljudi.”, rekao mi je jedan prijatelj, četrdeset-i-neka generacija Engleza. Želimo svoj čaj. Svoj vrt. I to je dovoljno da budemo sretni.” Zato što ne morate ništa dokazivati – sada bih mu odgovorila. Možda je to najvrednija ostavština monarhije. Ne moraju provoditi sate ispred ogledala kako bi bili sigurni da izgledaju pametno, elegantno, neimigrantski, nenametljivo, neupečatljivo, ozbiljno…jer jednostavno izgledaju engleski.

Oglasi