Ako ljubav ide kroz želudac, simpatija ide kroz humor. I to britanski. Ne govorim o tome da simpatiziram Britance zbog njihovog smisla za humor. To ne bi bila nikakva novost. Ja ionako u prevelikoj mjeri simpatiziram Britance, zato sam i ovdje; svojevoljno boravim u najskupljem gradu na svijetu, udišem prljavi zrak svaki dan iznova se čudeći koliko je prljav kada prije spavanja potrošim sedam vatica kako bih očistila lice od smoga. Pravim se da mi je super voziti se na prvom katu autobusa i da je londonsko vrijeme netočna predrasuda, manipulacija medija. Priznajem da sam jednom izjavila da famu o lošem vremenu stvaraju Londončani kako bi osigurali manji broj turista. Nisam se obazirala što su me sugovornici gledali kao tuku. Mala je to cijena za obranu Britannie. Sjetim se tako mog prijatelja Ivana, jednakog zaljubljenika u London, koji je prije odlaska u Zagreb odlazio na solarij kako bi spriječio onu nezaobilaznu rečenicu: Kako si blijed! Nakon nekoliko tretmana u turbo solariju u Zagreb se počeo vraćati osunčanog lica, kao da je bio na Karibima, a ne ispod gustih oblaka Engleske. “Gdje si tako pocrnio?”, pitali bi ga prijatelji iz kvarta. “U Londonu”, odgovorio bi Ivan. Jednom mi je prijatelj i bivši šef (oksimoron?) Davor Bruketa, nakon što smo se nakon dugo vremena sreli na kavi, rekao: “Užasno si smršavila i užasno si blijeda. Vidi se da živiš u Engleskoj.” Neka se upita zašto je trebalo godinu dana da odemo na iduću kavu.

Nego, da se vratim na humor. Predmet simpatije, naime, postajem ja kada pokažem da slavim britanski humor. Kada sam za Globus analzirala koliko politička korektnost ubija britanski humor postala sam simpatija mnogima. To je jedini članak nakon kojeg sam dobila dvanaest poziva s molbom da ga prevedem na engleski. Kažem vam, simpatija ide kroz humor. Zato namjerno ponavljam dosjetke iz Mućki kada god se nađem u društvu Engleza i što je starija fora Delboya, to me više vole. Ako tome još dodam šalu o Njemcima iz Fawlty Towersa, dio sam ekipe. Da mogu, poklonili bi mi britanski Green card, ne samo zato što shvaćam britanski humor, nego zato što ga volim onakvog kakav je u svojoj srži – prljavog, politički nekorektnog.

Multikulturalna Britanija, ultimativni melting pot, posljednih godina staje na kočnicu prije nego što se zaleti brzom trakom (politički nekorektnog) humora. Neke stvari jednostavno više nisu prihvatljive. Ismijavanje nečega temeljenog na religiji, nacionalnosti, urođenoj mani, usvojenoj mani, povijesti, sadašnjosti, političkom opredjeljenju (što sam još zaboravila?), postaje neprihvatljivo. “Oni su lijeni, nemarni, naduti glupani s brkovima, koji se naslanjaju na ogradu spavajući ili gledajući kaktus obavijeni dekom s rupom u sredini, umjesto kaputa.”, komentirao je Jeremy Clarkson Meksikance i njihove automobile. Uslijedila je tužba zbog “uvredljivih, ksenofobičnih i ponižavajućih komentara koji pomažu pojačanju negativnih stereotipa i potiču predrasude protiv Meksika i njegovih građana”. Ugušen je smijeh 350 milijuna gledatelja Top Gear-a. Jedina ružnija stvar od hobotnice je Wayne Rooney, napisao je isti autor, a jedina sramotnija stvar od posjedovanja novog Citroena je biti prijatelj Piersa Morgana. Spomenuta gospoda navodno nisu tužila niti Clarksona, niti BBC. Valjda shvaćaju domaći humor. Za razlku od meksičkog ambasadora.

“Kako bi se ti osjećala da tako o tebi govore u novinama?”, pitala me moja prijateljica Cynthia, nije niti potrebno reći, Amerikanka, vrlo politički korektna. Samo dva tjedna nakon toga uvjerila sam ju da prihvaćam političku nekorektnost čak i ako sam žrtva ja. Bio je moj rođendan i među okupljenima jedan me  ugledni član britanskog društva upitao što bih željela za rođendan. “How about a baby?”, predložio je. Cynthia je bila izvan sebe. Ne zbog njegovog komentara, nego zbog moje cool reakcije. Prema Cynthiji trebala sam ga:

a) ošamariti

b) izbaciti

c) tužiti

d) sve od navedenog

Umjesto toga ja sam se smijala i sada se smijem dok ovo pišem. Istom je prilikom upozorila Emmu da pripazi jer joj dečko priča s nekom prekrasnom djevojkom bujne kose i još bujnijeg tijela. “Ne brini, darling, ona je brineta!” Cynthiji nije bilo smiješno. Ne samo zato što ni sama nije plavuša, poput Emme. Jednostavno ne shvaća zašto bi se nekoga trebalo vrijeđati da bi bilo smiješno. “Sve predrasude su točne”, rekao je Satoshi Kanazawa kada sam ga upitala isto pitanje. On je ugledni znanstvenik s London School of Economics i sva svoja sociološka istraživanja temelji na vrlo politički nekorektnom vrijeđanju. Lijepi ljudi su inteligentniji od ružnih. Muslimani su agresivni jer ne prakticiraju dovoljno seksa. Crnci su divlji. “Nemojte me tako gledati, podaci dokazuju da sam u pravu. U SAD-u je sedam puta više kriminala od strane crnaca. 1/3 crnih muškaraca su u zatvoru ili pod istragom.”, rekao mi je kada sam pokušala prigovoriti.

Da je komičar, Kanazawa bi možda odgovarao pred sudom jer krši “Racial and Religious Hatred Bill” kojeg su prije nekoliko godina donjeli laburisti. Politički nekorektan humor na dobrom je putu da postane nezakonit. Što me rastužuje. Još jednom, svojom tugom privlačim simpatije istinskih Britanaca, onih kojima je politički nekorektan humor dio DNA strukture. Onih koji će idućih tjedana sigurno posjetiti V&A gdje će, u čast pedesetog rođendana, biti izložene naslovnice najzločestijeg satiričkog magazina u zemlji Private Eye. Najuspjelije naslovnice neću opisivati, u slučaju da ovim blogom kršim neki od ranije navedenih zakona. Za svaki slučaj, ograđujem se citatom kraljice Elizabete II: “Mi dijelimo isti jezik. Ali, složit ćete se da ga ne koristimo na isti način.”, rekla je kraljica  Obami prilikom nedavnog državnog posjeta. Možda mu je željela poručiti da je štošta uvezeno iz SAD-a, najuspjelije kolonije Ujedinjenog Kraljevstva. Ipak, na humoru bi uvoz trebao stati. Jer samo britanski engleski ima istinski nijansiranu paletu za smijeh. Laugh, giggle, smirk, snort, chuckle, chortle, titter, hoot … bez obzira na nijansu ne smiju biti ugašeni. Pa nek se vrijeđa onaj tko nema smisla za (britanski) humor.

 

 

Oglasi