Ako želite saznati je li netko uistinu Britanac,  nositelj obiteljske loze čvrsto zakopane u britansko tlo, po mogućnosti englesko (o razlici između Englishness i Britishness drugom prilikom), upitajte ga jednostavno pitanje: Da moraš birati, bi li oženio Carlu Bruni ili Samanthu Cameron? “What a silly question!”, isprva će reći pravi Britanac, ali ja znam da nije silly. Jer, u slučaju mojih posvojenih sugrađana postoci koji se odlučuju za Sam Cam su (zabrinjavajuće) visoki. Po britanskim mjerilima Sam Cam je simbol idealne supruge. Ona je privržena, uvijek je tu, dovoljno zanimljva za razgovor tijekom večere, nedovoljno zanimljiva da ti je otme neki mladi sportaš ili bogatiji nasljednik. Nastojim izbjeći sarkazam i doista vjerovati da je Samantha ispravan odabir jer Britanci ispravno biraju. Duge noge ne mogu pobjediti lojalnosti, izazovan pogled, toliko cijenjeni le regard koji pokreće Francusku i šarmira svijet, nije na cijeni kao obećanje da će uvijek biti tu. Britanci su, naime, čuvari pravih vrijednosti.

Bez ljubavi prema tradiciji ne bi bilo monarhije, bez monarhije ne bi bilo ljubavi za tradicijom. Nebrojeno sam se puta, poglavito oko vjenčanja Williama i Kate, bavila fenomenom monarhije i argumentirano pokušavala odgovoriti na pitanje žele li Britanci doista monarhiju. To su trenuci, trebala bih reći nekom od svojih sugovornika s početka ove priče, kada se zaista osjećam silly. Naravno da Britanci žele monarhiju i sve što ide s njom!! Žele Hello! s naslovnicama koje slave Kate, žele kutije za kekse s likom Elisabeth II i oznake monarhije na manžetama, pečatima, pošti, keksima, čajniku, svemu što čini život njihove svakodnevnice. Žele slaviti kraljičine jubileje, okupljati se u kućama kako bi zajedno gledali kraljevsko vjenčanje, žele komentirati je li zgodnija Pippa ili Kate i odlučivati je li u redu što Harry toliko pije.

Britanci su, naime, čuvari pravih vrijednosti.

Bez toga i ljubavi prema monarhiji štošta ne bi imalo smisla. Čemu onda privatne škole, čemu Eton, čemu ladies i lords i sirs i barons, ako nema monarhije, ako nema kraljice da pokloni titulu, ako nema vrhovnog vladara. Čemu viteštvo, gospodstvo, finoća, umjerenost, odmjerenost. “Rat ne znači da ne moramo održavati visoke standarde”, govori butler lašteći srebrninu u novom TV hitu Downton Abbey, nadasve popularne serije britanske televizijske mreže ITV koja je dodatni dokaz ljubavi prema tradiciji i, indirektno, monarhiji. Radnja serije smještena je u razdoblje prije i poslije Prvog svjetskog rata i prati život plemićke obitelji Crawley i njihovih slugu. Prije svega, Downton Abbey slavi tradiciju; plemići su elokventni, lijepi, plemeniti, uvijek donose ispravne odluke, a njihove sluge privrženi i paze da srebrnina sjaji jednakim sjajem i usred rata, jer što je čovjek bez dostojanstva?!

Jer Britanci su čuvari pravih vrijednosti.

Pomislim to svaki puta kada ih promatram kako se okupljaju u jednostavnom pubu, jer pravi prijatelji ne trebaju lijepe prostore, već samo vrijeme i čašu pića ili kada ih gledam kako s ushićenjem organiziraju piknik ili izlet na selo. Kada novac troše na košulje po mjeri ili skupe kekse uz čaj ili čajnike s potpisom, nešto što će primijetiti samo oni koji znaju. Samo čuvari pravih vrijednosti.

Ponekad, samo ponekad, javi se onaj uporni sarkazam pa pomislim da se štošta nalazi ispod tog čudoređa. Poremećeni obiteljski odnosi i traume zbog preranih odlazaka u internat. Previše neizrečenih stvari, premalo izrečenih. I jednaki propusti kao kod naroda na kontinentu čiji odbijaju biti dio; ponekad priča o časti doista funkcionira samo na površini. Pa se pitam, mogu li prave vrijednosti preživjeti ako su licemjerne?

A onda, možda su samo realne. Jer, sve što je činilo identitet sjajnog Kraljevstva, sada je nestalo. Britannia više nije kolonijalna sila svijeta. Industrijska revolucija davno je stavljena u drugi plan, a Internet revolucija ionako je virtualna, nevezana za političku kartu svijeta. Sve ono u čemu su bili najbolji, sada je nevažno. Gruba je istina da Britanijom vlada jedna nova vrsta vladara, uvezenih, iako nipošto namjerno, iz istočnijih predjela svijeta – oligarsi.

Monarhija, tradicija, košulje s inicijalima, premijer s Etona, Downton Abbey, Samantha umjesto Carle zapravo su koktel borbe za održavanjem pravih vrijednosti, definicije Britishnessa. Možda ne preostaje drugo nego barem izvana čuvati ono što je naslijeđeni, kada se svijet prebzo mijenja i srlja u nepoznate oblike. Jer u nekim stvarima Britanija je još uvijek unikatna, onima koje je nemoguće stvoriti, naručiti i kupiti, čak i oligarsima.

Oglasi