Sinoć, tipkajući reportažu za Jutarnji, ugledala sam svoj odraz u prozoru. Dobra je stvar kod odraza u prozoru što proljepšava. Uz pravilnu rasvjetu (čitaj ugušenu, kakva je uvijek u Londonu, jer stvari tipa vodovod, elektra i slično nikada ne funkcioniraju), ima magične mogućnosti. Ni traga podočnjacima, bilo kakvim nesavršenostima na puti i prvim borama (o, da!). Umjesto njih, na mome staklu odsjaj duge plave kose i blještave jabuke laptopa. Ja sam Carrie Bradshaw!

Nisam sigurna zašto me tako razveselila ta pomisao. Nije da želim biti Carrie iako bih sve dala da imam prijateljicu s dosjetkama Samanthe. Ali, tih trideset i sedam sekundi, u odrazu prozora, osjetila sam potpuno blagostanje.

Jer, u Londonu se stalno trebaš podsjećati na bilo kakav oblik blagostanja koji je pri ruci. Vožnja podzemnom 45 minuta do željenog odredišta mora imati neki viši smisao. Kišna ljeta, stanarina nakon koje ne ostaje ništa na računu, pisana i nepisana pravila, svaki tjedan nekoliko se puta moram podsjećati zašto, o zašto (?!) sam ostavila sve i poklonila svoje mlade dane Londonu. Tada mi se niti jedan odgovor ne čini zadovoljavajućim. Sve ima prizvuk farse.

Ali, onda pogledam kroz isti onaj prozor s obilježjima Photoshopa i pronađem pogled na najšarmantniju ulicu na svijetu. Potom izađem i zapuhne me londonski zrak. Taj opijat koji me, kada prepozna prijetnju, omami i ponovno sam zaljubljena. Ne razmišljam o sivim jutrima, zaboravljenoj Oyster card zbog koje moram kupovati još jednu bolno skupu kartu za podzemnu, ne sjetim se niti onog surovog vjetra, londonske bure bez mirisa soli, ne sjetim se mučne selidbe od stana do stana i tapisona, dubokih, groznih tapisona. I odjednom poželim zagrliti cijeli svijet. Djecu s najmekšom kosom na svijetu, moderne dandye s naslijeđenim manžetama i košuljama s inicijalima. I odjednom ih sve volim i želim im reći da ih sve volim. “Ti izvučeš ono najbolje od nas”, rekao mi je jedan stari britanski mudrac, filozof AC Grayling. I njega sam tada voljela, kada smo razgovarali za Globus o novoj Bibliji koju je napisao jer “tko još vjeruje u staru?!” Voljela sam njegov dnevni boravak ispunjen hrpama knjiga i fotelju sa cvjetnim uzorkom i vrtom u kojem je supruzi napravio bungalov za pisanje. Mislim da možemo biti prijatelji, rekao mi je gospodin Grayling, osjetivši valjda koliko je ljubavi u meni za njegov narod, njegov grad pa i njega, ateista, koji posprdno gleda na moja (vrlo umjerena) katolička gledišta. “Kada umreš, nastavit ćeš živjeti, rekao mi je taj suvremeni Voltaire, u sjećanjima drugih, u svojim tekstovima, u svojim knjigama.” Napustila sam njegov dom s tom mišlju i šamarana vjetrom i kišom (zašto londonski vjetar toliko voli koketirati s kišom?) tražila taksi da me odveze do stanice. Dva sata kasnije bila sam doma, promrzla, ali još uvijek zaljubljena.

Ujutro sam stajala u podzemnoj i vozila se na faks. Nakon pola sata vožnje i pet minuta stajanja jer se netko bacio pod podzemnu pa su morali počistiti, izašla sam na kišu. Dočekala me poruka da vlasnik stana prodaje stan i da se trebam iseliti – idući tjedan. Nazvala sam Isabellu. Moj promukao glas u 8:45 ju je zabavljao, ona je u uredu već dva sata. I da, pomoći će mi i uskoro ćemo skupa nositi kutije iz stana u taksi iz taksija u stan i kroz kutije ćemo gledati jedna drugoj u oči i neće biti potrebno da progovorimo o onome što mislimo. Kako sam ja dospjela ovdje, i zašto nisam doma, na Gornjem gradu, u svojoj prostranoj sobi s pogledom na Dubravkin put i zašto ona nije u Milanu, u svome stanu koji, eto, zjapi prazan, iznad najbolje trattorie na svijetu. Tamo gdje je sve jednostavno.

Potom ćemo ležati na njenoj fotelji i jesti gotovu hranu iz Marks&Spencera. Nećemo govoriti. Ipak, izaći ćemo van jer stan je tijesan za dvoje. Na ulici će se skupine mladih profesionalaca pripremati za piće nakon posla. Djevojke u poslovnim haljinama, frajeri s otpuštenim kravatama ispod savršeno krojenih odijela. Moja mama je jednom komentirala kako su fini ti dečki iz Londona jer izaze samo u odijelima. Nisam joj imala srca reći da nisu fini, nego rade do osam pa nemaju vremena voziti se do kuće sat vremena kako bi se presvukli i otišli na piće. Među takvima ćemo dočekati sumrak. Sa svakim korakom nestajat će umor od kutija i kiše. Nestajat će sjećanje na pogled koji je kukao o svemu. Pogledat ćemo se još jednom, uz osmjeh. Opijene pobjedničkim zrakom koji se još jednom pobrinuo da ostanemo. Daleko od mjesta na kojem je sve jednostavno.

Oglasi