Prva lekcija koju sam naučila je da ni po čemu nisam posebna. Nedaleko od Heathrowa nestale su sve moje iluzije da imam fenomenalne vrline za dvadeset-i-nešto godišnju djevojku. Prvi dan škole (one za odrasle, koja dolazi poslije fakulteta) sve što sam htjela nalijepiti kao svoju oznaku ponosa utopilo se među desecima mladih djevojaka sa znanjem sedam jezika (možeš imati mamu koja te od malena tjera u škole stranih jezika, ali to ne može nadmašiti tatu diplomata), listom egzotičnih mjesta na kojem provode godišnje odmore, imenima novinara koje intenzivno prate i čiji direktni nasljednici žele postati. Dva mjeseca nakon intenzivnih predavanja pošla sam u ured profesorice Heather otvoriti svoju dušu i, uz ponešto drame i puno emocija, reći da sam krivo odabrana, da je možda postojao razlog zbog kojeg prije mene nitko iz Hrvatske nije stupio prostorijama novinarskog departmenta. Počela sam govoriti u tom smjeru, ali profesorica Heather samo me pogledala i dala mi paracetamol. Nakon radio vježbe upitala me jesam li bolje. Pravila sam se da jesam. “Lovely”, rekla je i ja sam ponovila “lovely.”

Kasnije je doista sve bilo “lovely”. Negdje između dana ozbiljne sumnje i dana kada sam se opredjelila za “lovely” morala sam se opredijeliti i za novine koje ću čitati. Odnosno, one koje ću javno predstavljati uz svoj lik.  “Ne postoji gospodskija stvar koju Britanac može nositi u rukama od dnevnih novina.”, rekao nam je jedan profesor. Od toga dana, kada god ugledam Britanca, bez obzira na dob, kako u rukama drži novine, ležerno, a ipak sa stavom, toga se sjetim. U Zagrebu pokušam isto pa stavim novinu pod ruku i mislim si da netko pomišlja kako sam vrlo elegantna. Možda ne nailazim na povratnu informaciju, ali netko treba početi. Tada se nisam usudila, ali danas bih profesoru rekla da mislim da nošenje novina kao modni statement može proći samo u Ujedinjenom Kraljevstvu i to iz jednog razloga – klasni sustav. Taj famozni sistem, blaža verzija indijskih kasti, određuje štošta pa zašto ne bi i novine.

Tako sam se opredjelila, brzopleto i bez razmišljanja, za Guardian. Bilo je to logično rješenje za mladu, ambicioznu intelektualku. Guardian čitaju marketinški stručnjaci, studenti, lijevičari, borci za ljudska prava, svi koji mrze Murdocha, oni koji recekliraju, izbjegavaju Coca-Colu, nipošto ne prihvaćaju elitiste. No, blizina Italije ili činjenica da su Zagrepčani oduvijek bili šminkeri, povukli su me u dijelove grada u kojima se ne čita Guardian. Između kuća boje pudera i šarmantnih terasa poštanskog broja s predznakom SW, Guardian baš i nema mjesta. Potom sam lijepila uz sebe Financial Times za koji su nas svakodnevno upozoravali da je najbolja novina. Iako nisam razumjela 70% teksta osjećala sam se nevjerojatno odraslom. The Times je stajao uz FT, jer i on se listao oko mene. Potom Independent, jer ipak sam novinarka, a stvoren je od strane novinara. Tabloide sam se sramila čitati jer tada još nisam znala da je poželjno da djevojke čitaju Daily Mail. Moj izbor isuviše je muškobanjast.

Ipak, šest mjeseci nakon dana kada sam shvatila da ni po čemu nisam posebna, moje razumijevanje sadržaja u Financial Timesu popelo se na 50 %. Kada sam shvatila da se veselim suboti kako bih čitala vikend izdanje, znala sam da je sve lovely. Moja inicijacija u britansko društvo. Prošle subote sjedila sam i smijala se doista zabavljena kolumnom u FT-u. U zemlji klasnog sustava novina u mojoj ruci bila je poželjna etiketa da mi priđe Najljepši dečko na svijetu. Tako smo ga prozvale Isabella i ja iz razloga koji nije potrebno navoditi. “Što god radi treba prestati i jednostavno postati glumac ekraniziranih romana Jane Austen.”, ponavljala je Isabella svake subote kada smo ga, s naočalama na očima – zbog efekta glamura, ne sunca – škicale kroz moj primjerak FT-a. Bila je u krivu. Najljepši dečko na svijetu imao je bolju ulogu od gospodina Darcya. Nakon kurtoazne razmjene novinskih naslova (“thank you FT!” ponavljala sam u sebi!), rekao mi je da je general u britanskoj vojsci. Chivalry. U prijevodu: jaše konja u Afganistanu. Pa sam ga pitala zašto je odabrao tu profesiju. Voli konje. Zašto ne igra, umjesto ratnih epizoda, polo. Igra i to, za British Army. U tom trenutku odzvonila je Isabellina ideja. Najljepši dečko na svijetu je reinkarnacija lika iz romana Jane Austen! Onog u kojeg se svi zaljubljuju. Nisu mu se sviđala moja pitanja. Trebala sam odmah znati da se podrazumijeva da je on vitez modernog doba. Kako ću znati, tamo odakle ja dolazim spomen na vojsku ostavlja gorak okus u ustima jer podsjeća na rat. Ipak, iskupila sam se i poklonila mu knjigu “My war gone by, I miss it so”. Sjajni dopisnik Timesa Antony Loyd pisao je o svojoj ovisnosti izvještavanja iz ratova. Zarazio se devedestih u Sarajevu. I od tada, umjesto da igra kriket na obiteljskom imanju, obilazi ratove. Najljepšem dečku na svijetu priča se svidjela jer i on živi na obiteljskom imanju, kada ne obilazi ratove. Tada me pozvao da se pridružim, njemu i zaručnici, na rođendanskom partyu njegovog brata.  Tako sam jučer, odjevena s naučenom jednostavnošću – traperice, visoke pete, crna majica, bez šminke, nakit – da ne bih bila preupečatljiva (čitaj: preočita strankinja), uputila u jedan klub koji nosi ime Margaret Thatcher. Cijela obitelj Najljepšeg dečka bila je tu. I njegova zaručnica Henrietta, kojoj sam sama nadjenula ime jer sve se viteške zaručnice tako nekako zovu. Osjećala sam se da sam, tri godine nakon prelaska s Plesa na Heathrow, jedna od njih. Jedina ne-Engleskinja, jedina nearistokratkinja na zabavi, a opet sve funkcionira. Najljepši dečko na svijetu me ignorirao, baš kao i njegov brat. Ali, tata najljepšeg dečka na svijetu bio je jako sretan što me vidi. Majka njegovih sinova i kćeri pojavila se s novim mužem pa je, kako bi izbjegao poglede žaljenja, odlučio razgovarati sa mnom. Sedamdesetih je ljeta provodio u Jugoslaviji, govori. Na Brijunima. “Mislim da ste nešto “pobrkali”. U to vrijeme na Brijune su mogli samo bliski prijatelji Tita.” Da, ljeta je provodio na Brijunima. Nisam dalje pitala. Prišla mi je i Georgina koja je popila previše gin-tonica i sada se sjeća svoje afere sa slavljenikom i sve je to tužno i misli da možemo postati prijateljice. Tako joj se povjerim da je sjajno biti ovdje, da se osjećam dijelom Kraljevstva. “O darling, ispravila me Georgina, ti si ovdje zbog faktora egzotike. Svaka dobra zabava mora imati nekog takvog.” Idući dan brat Najljepšeg dečka na svijetu poslao mi je mail kako bi mi se zahvalio na dolasku. “Uljepšala si moj rođendan”, napisao je u P.S.-u. “Svaka dobra zabava mora imati nekog egzotičnog.”


Oglasi