…kažu. Biti novinar, a ne pisati blog?! Very last decade. Ipak, nekako sam bježala od te ideje, a sada, kada sam ipak tu, vidim i zašto. Nedostaje mi urednik! Nedostaje mi netko tko će mi reći koliko mi daje mjesta i na što se moram fokusirati. Ovako je previše mogućnosti. Najprije boje. Slova. Da postoji netko s druge strane ekrana, najradje bih mu rekla da odluči za mene. Previše opcija umara. Svaki je dan u Londonu prepun opcija. Najprije, na koju stranu krenuti. Istok je daleko, na zapadu ništa novo. Na sjever je teško doći, jug je depresivan. Koja odjeća – ljetna ili jesenska? Nepotrebna briga, u svakom će mi slučaju biti prehladno ili prevruće. Odlučiti žanr dana – svakodnevni izazov.

Pogotovo sredinom rujna, kada još nitko nije odlučio kako započeti radnu godinu. Jesen je došla prebrzo, zaista nije bilo potrebe da već stigne. U dugim rukavima nema smislila pričati o ljetu. Mislim da me nitko nije pitao gdje sam provela godišnji odmor. Kao da ga nije ni bilo. Nedostaju mi zagrebačka druženja u rujnu, kave pune mirisa mora, samo zato što se o njemu toliko govori da obuzme atmosferu. Ovdje se govori o jesenskim temama. U kinu nekoliko dobrih filmova. Cijene nekretnina. London Fashion Week. Svi su već izgubili volju za jesenskim temama, a kalendarski jesen još nije niti počela. No, ne treba kriviti samo vrijeme, iako je po navici omiljeni uzrok svega u gradu čiji dio identiteta se gradi na vremenu. Veliki događaji koji su obišli naslovnice svijeta došli su u vrlo nezgodan čas. Početak ljeta za skandal Rupertgate još je bio donekle prihvatljiv (iako je mnoge kolege ostavio bez posla ili u brizi hoće li ostati bez posla). Ali, londonski nemiri usred ljeta?! David Cameron, Boris Johnson, policija, novinari – svi su morali prekinuti godišnji odmor. Oni, pak, kojima zanimanje nema veze sa praćenjem novosti, iz južne Francuske, Portugala, sa Kanara i Kariba su pratili televizijske ekrane. Neki, iz sebičnih razloga – laburisti su zlurado komentirali kako David Cameron nema pojma, njegov Big Society je komedija. Neki, iz potpuno apolitičkih razloga, pitajući se hoće li njihov dom ostati čitav. Sada kada je sve gotovo, smijem priznati, da smo kolege i ja (iz cijelog svijeta) ipak malo pretjerivali. Da, gorile su neke ulice, ali nije gorio London. Da, bilo je šokantno gledati kako razbijaju sve pred sobom, ali u centru Londona nije vladao strah i trepet. Bilo je ljeto, bili smo u gradu i drama je trebala opravdati zašto smo tu. Kolege koji su se kupali u nekim dalekim morima trebalo je učiniti ljubomornima što umjesto odmora ne izvještavaju o najuzbudljivijoj vijesti godine. Ali, kada bi me prijatelji zabrinuto zvali da me pitaju jesam li živa i imam li sigurno sklonište, a ja sam se, primjerice, sunčala na terasi lokalnog kafića ili pila šampanjac s kolegama nakon izvještavanja ispred parlamenta…osjetila bih malu grižnju savjesti.
Londonski nemiri trebali su se zbivati sada. Događaja je toliko malo da novine i dalje pišu o nemirima. “The aftermath of London riots”, danas piše The Times. Duplerica o bilokakvom “aftermathu” govori o grozničavoj potrebi ispunjavanja novina u doba kada u gradu nema osobito uzbudljivih novosti.  Što ne znači da bi itko bio sretan da se dani nemira ponovno dogode. Tada bi bilo jasno da se više ne radi o novinarskoj drami. I jesen bi odjednom postala sumorna, a ne samo nedefinirana, kakva je sada.

Oglasi